U koloniji mrava živio je mali mrav.

Nije bio najjači, najbrži, ni najpametniji,
ali je imao je jednu kvalitetu koja ga je učinila drugačijim od ostalih:
... nije mogao ignorirati tuđu patnju.

Kad bi se netko umorio i nije mogao ponijeti zrno žita u gnijezdo, on bi mu pomogao.

Kad bi se netko spotaknuo i pao,
pomogao bi mu da ustane.

Da je kiša uzrokovala urušavanje tunela, on bi prvi počeo da ih popravlja.

Mravi su se navikli da je on uvijek u blizini. Znali su da će, ako bace teret, on ga pokupiti;
...ako ne završe posao, on će ga završiti;
ako se umore, posudit će im rame.

I nitko je nije pitao:
nije li i sam bio umoran?

Dan za danom nije samo radio svoj posao, nego i svačiji.
Nikad nije imao vremena za odmor, ali se uvjeravao:
"Još samo malo i sve će biti bolje.
Bitno je da je drugima lakše. "

Jednog dana mrav je primijetio da mu noge počinju drhtati od umora.

Nije mogao nositi žito tako brzo kao prije. Leđa su je boljela, a oči su mu izgledale umorno od beskrajnog posla.

Ali nije mogao iznevjeriti mravinjak.

Kada ga je mrav zamolio za pomoć s teretom, skupio je zadnju trunku snage
i pristao.

Kada ju je drugi mrav zamolio da završi posao, stisnuo je zubima i klimao glavom.

Kada je treći mrav rekao:
"Uvijek imaš vremena, pomozi i ti meni",
još jednom nije odbio.

A onda se dogodilo ono
što ni sam nije očekivao.

Pod teretom svih briga koje je nosio,
noge su mu se savijale.

Pao je na zemlju.

Mravi koji su žurili
nisu ni primijetili da se više ne miče.

Isprva nitko nije obraćao pažnju
na njegovo odsustvo.

"Sigurni smo da će se uskoro vratiti",
mislili su.

Ali dani su prolazili, a posao se pogoršavao. Nitko više nije skupljao pala zrna.

Nitko nije posuđivao rame.

Nitko nije popravljao s tunele.

Situacija u mravinjaku je postala sve teža.

Jedan po jedan mravi su počeli shvaćati: radio je puno više nego što su mislili.

Tražili su ga, ali ga nigdje nije bilo.

I samo jedan stari mrav,
koji je živio na rubu mravinjaka,
jednog dana je uzdahnuo i rekao:
"On je otišao."

Shvatio je da nitko nije
cijenio njegov rad dok nije nestao.

"Ali zašto nam nije rekao?! "
... mravi su bili ogorčeni.

"Jeste li je ikada pitali kako se osjeća? "

Mravi su šutjeli.

Shvatili su:
uzimali su njegovu pomoć zdravo za gotovo.

Uvijek je bio tu, uvijek podržavao,
uvijek ih izvlačio iz teških situacija.

A kad se sam borio, nitko nije ni primjetio.

❗Moral:
U svakom društvu
postoje ljudi koji preuzimaju brige drugih.
Pomažu, podržavaju i rade više od svih. Kažu "da" čak i kad su umorni.

Olakšavaju drugima život, ali
nitko ne pita kako su.

I jednog dana,
kada im ponestane snage i odu,
tek tada će drugi shvatiti
koliko su bili važni.

Ali hoće li
postojati šansa da se ikada vrate?

❗Ako postoji netko takav u tvom životu,
ne čekaj da padne.

Pitaj ih sada:
"Borite li se?
Mogu li vam pomoći? "

Jednog dana
to pitanje može promijeniti sve.