Slagala sam ormar sa knjigama i kao što to obično biva kad otkrijem nešto što mi privuče pažnju, tako sam i ovaj puta izvukla nešto iz svog zlatnog rudnika uspomena i pospremanje se zavuklo mnogo dulje od planiranog vremena. S nostalgijom sam listala po velikoj bilježnici šarenih korica, u kojoj sam čuvala slike i pjesmice koje mi je moje dijete nacrtalo i napisalo svih ovih godina. U kutiji je pored te bilježnice spremljen i komadić pupčane vrpce koji je otpao, prvi ispali zubići, bijela svijeća ovjenčana čipkom kojom smo je ispratili na krštenje i mnoge druge sitne uspomene. I pomalo čežnjivo pomislih, kako ja nemam nikakvih uspomena na svoje rano djetinjstvo; izuzev dvije tri crno – bijele slike, moja prošlost kao da ne postoji. Osim u mojim sjećanjima, koja, srećom, sežu jako, jako daleko, sve do prvih koraka, pa i dalje, do beskrajnih prostranstava onostranog bivanja na šarolikim travnjacima nekih dalekih svjetova.

 

I uhvatila me neka neobjašnjiva tuga…tuga iz koje su se rađale slike, što su neumorno klizile pred mojim očima, tvoreći neobjašnjivu retrospektivu mog života. Misao po misao, sjećanje po sjećanje, i šareni kolaž mojih duboko pohranjenih emocija počeo je izranjati iz moje podsvijesti, izvlačeći sa sobom i neke stvari, za koje bih radije vidjela, da su ostale u nevidljivom pretincu mojih duševnih previranja.

Sjetih se jednog davnog majčinog dana, bilo mi je 10 proljeća na majušnim leđima, srce veliko i puno pulsirajućih snova, a duša se širila pod naletom ljubavi, preogromne za mojih deset godina.

 

I sjetih se s koliko sam radosti nespretnim prstićima, izrađivala skroman poklon za svoju majku, pod budnim okom vremešne učiteljice likovnog odgoja. Od obične drvene kuhače , u zagrljaju mašte i snova, polako je nastajalo nešto više; nastajala je čista ljubav djeteta. Od starih ostataka vune nastala je kosa, pa onda par snenih očiju i mašnica oko vrata. Bila sam jako ponosna na svoj rad i u mojim je djetinjim očima, ta lutka od drvene kuhače bila najljepša lutka na svijetu. Lutka za moju mamu.

 

S beskrajnim sam ponosom trčala cijelim putem do kuće, ne mogavši dočekati trenutak kada ću razveseliti svoju majku na taj poseban dan.

 

Mama je rekla »lijepa je« i odložila je na policu, nastavljajući kuhati ručak, a ja sam poput pokisle ptičice stajala iza njenih leđa, misleći  »Pa zar je to sve? Zar me nećeš zagrliti i poljubiti i reći kako je to najljepši dar kojeg si dobila u svom životu?«

 

Nikada više nisam vidjela nasmijanu lutkicu s mašnicom oko vrata. Nikada više nisam ni pitala kakva ju je sudbina zadesila. Možda zato što sam znala odgovor, ali sam stisnula srce i oči, zatvarajući oči pred istinom…istinom koju nisam mogla razumjeti.

 

Mnogo godina kasnije sam naučila nešto o svojoj mami. Moja je mama divna žena, ali se često utapala u vlastitoj boli, da bi mogla vidjeti moju. Tako »malenu« i »beznačajnu«. Moju majku nitko nije naučio kako se katkad srce mora nositi na dlanu, ako želi da ga vidimo oni za koje ono kuca.

 

Nisam ovo pisala zbog drvene lutke i moje mame. To je bila tek prva slika koja je bljesnula pred mojih očima, a ubrzo su joj slijedila i druga nelijepa sjećanja. Shvatila sam da je to, u stvari, priča mog života. Obrazac koji se ponavlja od mojih prvih djetinjih dana, pa sve do danas, kada sam već dobrano zagazila u svoje zrele godine. Priča mog života, za koju se iz dana u dan trudim, da je razumijem i prihvatim.

 

I tako u poplavi zbrkanih i uzvrtloženih misli, započeh razgovor sa kćerkom, kao i mnogo puta do sada; jer ona zna slušati kao malo tko na ovom svijetu. Njena prastara duša nosi mudrost tisuća i tisuća godina, a njena nas ljubav zapljuskuje kao plimni valovi stijene na divljoj, kamenitoj obali.

 

Ja sam pričala, ona je slušala…mudro i u tišini, ne remeteći tijek mojih misli, dok su joj u zlaćanim očima blistali dragulji vremena. I rekoh joj kako su mnogi moji malecki darovi napravljeni iz dragosti onima koje volim, s vremenom promijenili vlasnika ili namjenu.

 

Jednom sam tako za rođendan dobila na dar bombonjeru od jedne osobe. Ispod bijelog papira za ovijanje je ispala čestitka na kojoj je pisalo:

 

»Sretan ti imendan, draga Ana«

 

Ne moram ni spomenuti, da mi nije bio imendan i da moje ime nije Ana.

 

Tako sam novčanik poklonjen dragoj osobi kroz tri dana vidjela u rukama njegovog brata, knjigu koju sam mjesecima tražila za osobu koja ju je strašno željela, zajedno s posvetom sam čistim slučajem pronašla u antikvarijatu jedne kišne studentske jeseni u Zagrebu, a s ljubavlju izrađivan stolnjak od čipke, u kojeg sam svakim bodom utkala i veliko zrno ljubavi baš za tu osobu, krasio je stol njene prijateljice.

 

Pitajući se posve retorički, ne očekujući nikakav odgovor, kako to da ljudi poklonjene stvari daruju nekom drugom ili ih zaprašene nakon nekog vremena bacaju u smeće; odgovorila sam samoj sebi kako nisu krivi što ih nije imao tko naučiti da se darovi čuvaju, ne zbog svoje materijalne vrijednosti, već zbog ljubavi ugrađene u svaku minutu kreacije. Nisu svjesni da tako ne bacaju poklonjene predmete, već bacaju darovanu ljubav.

 

Moj mudri anđeo me i dalje slušao bez riječi, a tada, nakon podužeg razmišljanja mi reče:

 

- »Mama, lijepo je to što uvijek nalaziš opravdanje za druge.

 

I vjerojatno je istina, da ih nije imao tko naučiti što su prave vrijednosti života. No, to ne može biti opravdanje. Što je onda sa svim onim ljudima, koji nisu imali nikoga tko bi ih učio, a ipak iz njih dopire neizmjerna ljubav, obazrivost i toplina?

 

Lijepo je imati nekog da te uči pravim stvarima, ali može se i bez toga

.

Sve što je potrebno jest da OSJEĆAMO čovjeka i tako posve sigurno nećemo pogriješiti.«

 

Da, osjećati čovjeka je istovremeno tako malo, a tako puno. U stvari, kad malo bolje razmislim – osjećati čovjeka je sve.