6. MALI GLAS

 

        Bio jedan drvosječa, tamo u dalekomu Brazilu, gdje se sijeku tolike silne šume. Drvosječa po imenu Juan radio je za bogatoga izvoznika drveta. Bogati izvoznik svakoga je dana bivao bogatiji. Juan je također dobro zarađivao. I nije mislio kakav je taj posao kojim se bavi.

Odlazio je u duboke šume da siječe visoka i jaka stabla, čije se drvo sve više cijenilo na tržištu. I kako se drvo sve više i više tražilo, to je  drvosječa sve više i više obarao stabla, i šuma se sve više i više rijedila, oblaci su sve manje nailazili s kišom, potoci su bivali sve plići, i sve su tiše žuborili, i sve je pustije bivalo uokolo. A ni papige više nisu bile onako šarene.

Kada bi stablo padalo pod udarcima sjekire, ono je plakalo, a plakala su i ostala stabla, zajedno s pticama i životinjama koje su živjele od stablova lišća, plodova, i hlada. Zapravo, svi su ridali, ali ih drvosječa nije čuo. On je čuo samo udarce sjekire.

        Jednoga dana, za velike vrućine, legao je pod stablo, koje se toga dana spremao posjeći.

        “Malo ću se odmoriti,” promrmljao je. I zaspao.

        Onda je u snu čuo tihi glas:

        “Juane, Juane, djeca još nisu stasala, još su u gnijezdu, još su u leglu, ne znaju još letjeti, ne znaju još bježati, nemoj im rušiti kuću, ne ogriješi se o Božju zapovijed, ne čini drugima što ne želiš da drugi tebi čine...”

        Juan se prestraši.

        “Tko to govori”?

        “Ja, mali glas”.

        “Odakle govoriš“?

        “Iz tvojega srca”.

        Juan se prene, protrlja oči i reče:

        “Snu ne možeš zapovijedati. Ali java je nešto drugo. Hajde da te čujem sada, mali glasu”!

        Ali se mali glas više nije oglasio. Juan se utišao da bi ga bolje čuo, i opet je utonuo u san.

        Čim je zaspao, glas se javio, zbilja umiljat glasić, ali žalostan:

        “Juane, Juane, kad si budan ne čuješ me, ne vjeruješ mi, jer su ti tada druge misli u glavi. A one galame”.

“Zbilja, što mi je u glavi kad sam budan”? pitao Juan u snu.

“U glavi ti je samo novac i želje, koje ćeš njim ispuniti. A ne misliš pritom na druge”.

“Kako ne mislim na druge”? pravdao se Juan. “Brinem se za  svoju obitelj. Uskoro ću podići novu, veliku kuću s vrtom! S garažom! Pa ću kupiti traktor s prikolicom! I električnu pilu! Neću više ovako, sa sjekirom”.

“A onda, Juane, što ćeš onda”?

“Kako što ću onda?! Sam ću postati trgovac i izvoznik drveta! Da! Pa ću sagraditi još jednu kuću, za sinove i kćeri! Zato i radim ovaj posao u znoju lica svojega! No uskoro ću postati vlasnik tvrtke “Juan & sinovi”.

“Brineš se za svoju obitelj, kažeš. Podići ćeš novu kuću, kažeš. A znaš li koliko ćeš domova uništiti kad oboriš ovo stablo? Zar misliš da se ptice nisu trudile graditi gnijezda za svoju obitelj? Pomišljaš li na obitelji u dupljama i jazbinama”?

“Nisam nikada o tomu mislio”, iskreno će usnuli Juan.

“A sâmo stablo dar je Božji. Ono svojom krošnjom čuva zemlju od žege i suše, a svojim plodovima hrani druge, i ne traži ništa zauzvrat. Zamisli da si ti stablo! Ono se ne zna braniti od sjekire. Jedina njegova obrana sam ja, mali glas”.

Potom mali glas ušuti. Juan se trgne iz sna, sjedne, i zamisli se.

A onda se polako uputi kući, bez sjekire.

“Obranio si ga, mali glasu”, reče. “Bar što se mene tiče. Obranio si ga, i ne samo njega. Ali kad ćeš sve to šapnuti u uho mojemu gazdi? I još tolikima širom Brazila? Širom svijeta”?

“S nekim moraš početi. Počeo sam s tobom, pa da vidimo...”

 

 

        Negdje i nekad mora početi. Zašto ne ovdje i sada?

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 7. (još neobjavljeno)