Pročitavši Iridin tekst životna lekcija i u komentarima vaše dogodovštine prisjetila sam se i ja nekih doživljaja.
Do svoje šeste godine bila sam sretna nasmijana ipak malo drugačija od ostalih vršnjaka. Uživala sam u igri gradeći dvorac u razrušenim temeljima stare kuće.Dodatna draž bila je jer sam često pronalazila stare novčiće za koje neznam kako su tamo dospjeli. Radosno sam čuvala to svoje blago,čuvam ih još danas.Već tada obožavala sam konje. Uvijek sam pronašla nešto zgodno što je bio moj konj.Družila sam se i sa svojim vršnjacima ali ne prečesto jer oni nisu bili zainteresirani za moje dvorce i konje. Prva susjeda moja vršnjakinja živjela je u drvenoj kući. Bila je to jedna od zadnjih takvih kuća. Oduševljavao me ogromni drveni trijem i prostorije sa mirisom drva i dunja. Ogroman zidani kamin na kojeg smo se zimi penjale. A ljeti ... vjerovali ili ne pile smo svaki dan kavu. U dječjoj igri pozivala me:suseda dođi na kavu. Bio je to zoc od divke pomješan sa vodom,koji su njezini prethodno kuhali za bjelu kavu. U toj njenoj kući koja mi se jako sviđala bio je podrum ukopan u zemlji, stepenice koje su vodile dolje bile su natkrivene krovićem. Podrum nije ničemu služio jer je uvijek bio pun vode,za kišnih dana voda se proljevala iz podruma.
U njeno dvorište često je dolazio jedan susjed poviše nas. Uvijek je bio pijan,grub i bezobrazan. Bojala sam se tog čovjeka i bježala od njega. Jednom u igri u „svom dvorcu“ on je vikao psovao kao uvjek tako da se nisam ni obazirala. Međutim fazan se zaletio u moju kuću,ošamučen pao na pod. Taj starac koliko god bio pijan i teturao brzo ga pograbio i otišao sa njim kući. Ulovila me žalost.Što će biti sa jadnim fazanom, zašto ga je odnio? Drugi dan sam saznala da ga je pojeo. Moja tuga zbog fazana i ljutnja na tog starca bila je ogromna.
Nije prošlo mnogo vremena doteturao je kao obično i stao ispred podruma. Galami i psovkama nije bilo kraja. On se svađao sam sa sobom.Bilo je kišno razdoblja a podrum pun vode. A ja....... Gospode Bože dali si mi oprostio?
Istrčala sam iz svog dvorišt, gurnula ga u podrum dupkom pun vode. Tad sam „herojski“ pobjegla.Sreća što su susjedi bili doma pa su nesretnika izvukli, da nisu utopio bi se,pijan i nije znao plivati.To sam saznala puno kasnije kad sam porasla. Ne sječam se dali sam dobila batina,mislim da nisam. Ali znam da starac više nije dolazio u susjedno dvorište. Nastao je mir i tišina.
Dali su djeca zla? Ne nisu.Taj čovjek je u meni budio strah i neprijatnost,onda još to sa fazanom očito me navelo na nepodovštinu. Kasnije kad sam shvatila što sam učinila bilo me je sram i strašno žao.
....Eto.... To vam je vaša mala Ljubica.