Daleko od radoznalih očiju u skrovitom vilinskom carstvu živjela majušna vila. Bila ta vila toliko mala da joj se i ime samo nadjenulo. Prstenčica je zvali, jer nije bila veća od najmanjeg prsta na ruci. Malenim krilcima vinula bi se u najveće visine, a svojim čarobnim prahom ostvarivala je sve dječje snove.

Jednog dana u dalekoj zemlji jedan dječačić usnio je težak san. I tako sutra dan i idući dan, pa svaki dan. Jadničak više uopće nje htio poći na spavanje, jer se toliko bojao da će opet usnuti onaj težak san. Roditelji se pobojali za svoje dijete, jer mališan više nije ni jeo, ni pio, a kamo li se radovao i smijao. Dječak je samo razmišljao o svom ružnom snu. I razgovarali su s njim  roditelji na tisuće načina, vodili ga liječnicima i doktorima, ali nitko nije znao lijeka. Čuvši sve to, dječaku dođe u posjet djed. Volio mališan svog ostarjelog djeda, njegovu prosijedu kosu, vrijedne ruke i svaku boru na čelu, ali nije mu se mogao radovati, jer morile ga teške misli o onom snu.

A djed ko djed, odluči ne odustati sve dok ne pomogne svom unuku. Reče on tako malcu da pođe spavati, da se ništa ne brine, jer on će kraj njega cijele noći dežurati i otjerivati sve ružne snove. A ako se i dogodi da mu na oči dođe onaj težak san, djed će ga zgrabiti, zavezati u svoju vreću i baciti u vatru, kako više nikad ne bi mučio ni jedno djete. Mališan se malko ohrabri. Nakon dugo vremena pođe u krevet. Roditelji se obradovaše i misliše da je njihovim mukama napokon došao kraj. Ali prava priča tek tu počinje. Djed je bio čovjek dobra srca, koji je živio daleko od buke velegrada. Živio on u prirodi i u skladu s prirodom. Poznavao on svakakve obične i neobične stvorove ovog svijeta, a među njima i onu majušnu vilu Prstenčicu. Ovu ju je zimu spasio od velikog snijega kad je bila slomila svoje krilce. Našao ju je zarobljenu u visokim granama, samo časak prije nego li će sasvim promrznuti. Njegovao ju je i pazio sve dok nije sasvim ojačala i bila spremna vratiti se u svoj čarobni svijet. I znao je stari djed da upravo ona ostvaruje dječje snove i zato je zazva ove večeri kako bi spasio svog unuka.

„ Palčice, malčice,

   Majušna vilice,

   Naša prijateljice

   Mala Prstenčice.

   Dođi, javi se,

   Jedno dijete treba te.“

Tako reče djed i pred njim se ukaže majušna vila Prstenčica.

„ O, pa to si ti strače“, obradova se djedu Prstenčica.

„ Pomozi mi, moja mala prijateljice. Strašni snovi muče mog unuka. Danima nije pošteno oka sklopio“, ispovijedi joj se djed.

„Ali, starče. Kako da ti ja pomognem? Ti znaš da ja svojim čarobnim prahom ostvarujem dječje snove. Ako ga upotrijebim sad, najgora noćna mora mogla bi postati stvarnost“, uplašeno će majušna vila.

„ Želim da upotrijebiš svoj čarobni prah, upravo je on ono što nam treba. Kada noćna mora izađe pred nas, ja ću je zavezati u ovu svoju vreću i baciti u vatru, tako da više nikad ne bi nikog morila“, odgovori joj djed.

Prstenčica se primakne dječakovom krevetcu. Doletje do dječakove glave, pomiluje ga nježno i tiho prozbori: „ Ne brini se, maleni, djed i ja ćemo odjerati loše snove.“

Tako izusti te pospe dječaka čarobim prahom. Ubrzo se mališan počeo prevrtati u krevetu, znojiti i plakati. Teško je djedu bilo gledati kako mu se unuk onako muči.

„ Budi spreman, starče. Otvori svoju vreću!“ upozori ga Prstenčica.

Djed tako i učini, a ono mu onaj mračan san uleti ravno u vreću. Djed je brzo zaveže. No, san se nije lako predavao, otimao se i ritao u djedovoj vreći. Djed ga udari jednom, dva put, tri put, pa sve tako dok se težak san nije malo primiro. Djed brzo pohita do peći i turne tamo onu vreću. Strašni su krici dolazili s plamenim jezičcima vatre. Ubrzo ih nesta, a ona vreća sasvim izgori.

„Uspjeli smo!“ veselo će Prstenčica.

Dječak je od tada uvijek dobro spavao, a onaj težak san zauvijek je nestao s vatrom u onoj peći.