Polako nježno i stidljivo prva jutarnja zraka sunca odluči ući kroz moj prozor. Najprije nekako bojažljivo, a onda se ohrabri pa brzo svoju žutkastu boju najprije prospe na  moje jedno pa na drugo oko. Sve jača svjetlost već davno probuđenog sunca i mene natjera da se razbudim. Kao da mi govori; „Hajde ustani, ne gubi vrijeme, imaš još puno posla danas. Nisi valjda zaboravila kako je važan dan?“

 

Dosjetivši se, iznenada sam skočila iz kreveta i na brzinu obukla stvari pripremljene još od jučer. U mojoj još pospanoj podsvijesti tiho je nešto šaputalo; „Lijepo se obuci i dotjeraj, nemoj da te majka vidi neuređenu!“. To je bilo dovoljno da se sasvim razbudim.

 

Danas je došao taj tako dugo očekivani dan, dan kada je moja draga, moja prelijepa, predobra mamica trebala doći kući iz bolnice. Nakon 5 mjeseci što je majka preležala u bolnici i poslije teške operacije svi su nestrpljivo čekali ishod a ja najviše. Njezina maza, mamina miljenica i najmlađa kćerkica.

 

Jučer su nam javili liječnici da danas možemo doći po mamu. U kući je sve već bilo spremno, čak sam i ja iako petogodišnjakinja i nesposobna da radim kakve teške poslove dala svoj doprinos u uređenju mamine sobe. Za moju dragu mamu sve je moralo biti najbolje stoga sam u susjedinom vrtu krišom ubrala đurđice, mamino omiljeno cvijeće kako bi njihov miris majci dočarao proljeće čim uđe u sobu.  Mislila sam, koliko je curica mojih godina mogla razmišljati da će mami to biti najdraže, a da ću ja za svoje djelo dobiti zasluženu pohvalu.

 

Sve je bilo gotovo. Tata je još samo radi provjere otišao na telefonsku govornicu, a ja sam ostala da svoju mekanu, svilenu kosu svežem u konjski repić, baš onako kako je to i mama običavala.

 

Stajala sam na vratima, svečano obučena, lijepo začešljana, vesela, čekajući tatu. Ugledavši ga, stadoh veselo poskakivati. Nestrpljiva, jedva razumljivo sam ga zapitkivala:

 

-         „Onda, kada idemo, kada, reci mi?

-         Možemo li odmah?

-         Hajdemo, molim te!“

 

Nisam od silnog uzbuđenja ni primijetila da se u očima moga oca zrcale velike bistre suze. Pritisle su mu oči poput kamenja, a ja uopće nisam  primijetila da me gleda ali da me ne vidi.

 

Polako je skupljao snagu da mi nešto naročito važno kaže.

 

Uhvati me za ruke, nježno stisne, i gledajući me u oči kaže:

 

-         „Ljubice, moram ti reći nešto jako važno. Znaš, naša mama danas nije mogla doći kući!“

 

Nestrpljiva da čujem djetinjom radoznalošću, prekinula sam njegov govor želeći što prije saznati što se zbiva:

 

-         „A kada će, reci mi, kada će doći ako ne danas? Sigurno sutra? Hoće li doći kada se probudimo?

 

-         „Slušaj me Ljubice, opet me nježno oslovi moj otac, naša mama, tvoja draga mama neće doći, ona je umrla.

 

Polako je u moju malu glavicu stizala novo izrečena vijest. Jedino što sam shvatila bile su riječi: „neće doći….., neće doći…..

 

Suze su sve brže i brže navirale iz mojih crnih očiju. Slijevale su se niz obraze, kao da su znale da tako polako tope tugu što je kao oklop stegla malena mi prsa.

 

Otac također poče plakati.

 

Cijeli taj dan u kući je vladala ogromna tuga. Smjenjivali su se susjedi, rodbina, prijatelji. Sve se oko mene vrtilo u nekakvom krugu, a u mojoj glavi samo su odzvanjale riječi: „ neće doći……neće doći….., žao nam je!“

 

Bila sam neutješna i nikako nisam prihvaćala činjenicu da majke nema. Još uvijek sam tužno dizala glavu na zvuk svakog koraka koji se čuo ispred vrata i na zvuk zvona. Iako su se misli i svijest protivile, želja je bila jača, silno sam željela vidjeti majku, bar još jednom. Vrištala sam i plakala neutješno i nitko mi nije mogao pomoći nikakvim riječima stoga je otac odlučio odvesti me na groblje, u mrtvačnicu, da bi mi pokazao tijelo mrtve majke misleći da ću onda shvatiti da je to konačno, i da je kraj, da mame više nema.

 

Gledala sam njeno tijelo na odru, no nisam našla sličnosti sa svojom majkom. Moja mama je bila nasmiješena, veselog izraza lica i blagog pogleda. Tijelo na odru bilo je hladno i ukočeno, nokti crni, požutjele ruke sa tragovima crnih točki od uboda injekcija i infuzije, usnice tamnoplave, nigdje ni traga osmijehu, ni pogledu kakvog sam upamtila. Osjećala sam se još puno gore, i iz glave mi više nije izlazilo tijelo na odru koje meni, onako maloj nije na ništa ukazivalo. To jednostavno nije bila moja mama, i sve što god su činili da me utješe im je bilo uzalud.

 

Prilikom pogreba još je bilo gore. Moju preveliku tugu nitko od moje rodbine nije mogao umanjiti. Moja mala glava nije znala što znači umrijeti, ona je samo znala i osjećala da više ništa neće biti isto. Sve ono što mi je nedostajalo proteklih pet mjeseci više nikada neću imati. 

 

Kako da gledam Tanju kad ju mama uzme na krilo pa ju poljubi, ili Tihomira kad ga njegova majka bude zvala da idu na ljuljačke, a mene nitko ne bude zvao.

 

Tuga je bila nesavladiva. Suze su same pronalazile put a ja sam ih puštala da teku jer samo tako mi se činilo da će moja majka dobiti pravi i dostojan ispraćaj.