Uočila sam je na roditeljskom sastanku prvog razreda osnovne. Crna kožna jakna, traperice, kosa svezana u rep. Uniforma koju sam i sama ponekad još rado nosila. Međutim, njeni bokovi i starinski križić na lančiću stvarali su dojam domaćice koja je na čudan način dospjela u tu uniformu, kao da joj više ne pristaje. Pih, meni bolje stoji, iako ima nešto meni slično u toj ženi. Zaboravila sam je za pet minuta.

Viđala sam je na informacijama, sad sam već znala da je majka poprilične grupice djece. Ozbiljna i uvijek s rokovnikom u ruci. Ponekad je sa polovice sastanka uz ispriku odlazila na drugi. To mora da je utjecaj crkve, nasložiti toliku djecu, sve jedno drugome do uha. Eto joj križića ! Iako bih možda i sama voljela da nisam majka samo jednom. Pih, ja ću se zato s više pažnje moći posvetiti svom jedincu ! Zaboravila sam je za pet minuta.

Godinama kasnije, srela sam je iznenada u polupraznoj crkvi, na misi zadušnici za mojeg djeda i baku. Odrađivala sam taj obred samo zbog mame. Ja poštovanje i ljubav pokojnicima odajem sama, uz neke svoje rituale. Ta žena zaista liže oltare, tko normalan običnom srijedom odlazi u crkvu ? Iako, i sama nisam sigurna da li ću se jednom od vlastite potrebe i želje vratiti u to okruženje. Pih, ja stvari pokušavam sagledati šire i slobodnije ! Zaboravila sam sve za pet minuta.

Navečer sam ispričala sinu koga sam srela, sve uz posprdan komentar. On mi je rekao kako je jedno od njene djece upravo u zatvoru. Eto ti svetog odgoja i odgovornog roditeljstva, kokodakala sam ! Vlastiti me sin suzdržano pogledao i dodao da se priča da je tom dečku namještena igra i da se ne bi čudio da je zaista tako. Moj se jezik u tren zaustavio u svom lupetanju. Pih, tko zna što je istina ! Zaboravila sam za pet minuta.

Dva dana kasnije ponosno lupkam štiklama, nosim na ovjeru papire svog sinka koji namjerava studirati u inozemstvu, on kod kuće radi maturalnu radnju. "Ide uspješna majka", lupkaju štikle. Put vodi kraj gradskog zatvora. U podnožju visoke zgrade, na glavnoj gradskoj kucavici stoji grupica ljudi koja čeka da ih stražari napokon puste u posjete. Mora da je daleko teže tamo stajati izložen pogledima, nego biti u zatvoru. Zašto ih uvijek puštaju da tako dugo tamo stoje ? Pih, ne tiče me se, ne može se to meni desiti.

Kožna jakna, traperice, rep, križić. Ona stoji. Ona stoji. Ona stoji. Uspravno stoji. Ona stoji uz svoje dijete.

Toga se dana moje oholo srce prosulo pred noge te žene,a ova je priča zato da nikada više ne dođe tih pet minuta u kojima ću zaboraviti.