Dok su se polako i odlučnim koracima uspinjali na peti kat, jer zgrada nije imala dizala, Danko odluči prvi udarac uputiti ravno u grlo, u Adamovu jabučicu: želi biti siguran da će mu se protivnik od tog udarca složiti na pod. Potrebna mu je prednost i namjeravao ju je dobiti na taj način. U svojoj karijeri uličnog nasilnika, naučio je jedno vrlo važno pravilo, kojeg se uvijek pridržavao: onaj tko zada prvi udarac, obično je i pobjednik. Danko je uvijek udarao prvi: uživao je biti pobjednikom. Pod svaku cijenu! Zbog tog svog uživanja, u policiji se nalazio njegov podeblji dosje, koji ga nije previše opterećivao: volio je misliti o sebi kao normalnom dvadeset i petogodišnjem mladiću, koji se ničim ne ističe od ostalih, osim po poznavanju orijentalnih borilačkih vještina. Visok metar i osamdeset, težak osamdeset kilograma, bio je opasan protivnik, što se, gledajući njegovo gotovo dječje lice pod podužom crnom kosom i bezazleno plavim očima, nikad ne bi posumnjalo: njegov je dječji izgled kod većine žena uključivao zaštitnički instinkt. Muškarce je, naprotiv, zavaravao, nagoneći ih da učine grešku i podcijene Dankovu borilačku vještinu, koja je bila više nego dobra.

     - Je li sve jasno? - upita Alen: zastao je na međukatu, prisilivši Anitu i Danka da se zaustave. Pogledavši na sat, nastavi: - Uskoro će ponoć! Osam sati moramo provesti u stanu sa njim! Posljednji put pitam: jeste li spremni? Hoćete li izdržati?

      Oboje, Anita i Danko klimnuše: ona pomalo odsutno, on odlučno, stisnutih vilica.

      Dino, Anitin muž, sjedio je udobno zavaljen u fotelji, gledao film na televiziji, pušio, a na stoliću pored njega nalazilo se nekoliko limenki piva: dokaz usamljeno provedene nedjeljne večeri. Film je na TV bio dobar i Dino je uživao u njemu. Nije se uzrujavao što mu nema žene: postajao je ravnodušan prema njoj, Anita nije više ona Anita koju je volio. Počela je samostalno izlaziti u društvo , što nikako nije odobravao i što ga ljutilo i vrijeđalo i nije joj prvi put da se zadržala vani do kasnih sati. Bio je sedam godina stariji od nje, prošli je mjesec napunio četrdeset, pivski mu je trbuščić upravo počeo rasti, mišići mu omlitavjeli, smeđa kosa se prorijedila, oblikujući mu savršen ćelavi krug na lubanji, promjera pet centimetara.

       Upravo u trenutku kad je pružio ruku namjeravajući dohvatiti pivo, odjekne zvonce na ulaznim vratima: zaključao je vrata stana, želeći vidjeti u kakvom se stanju vraća Anita. U posljednje je vrijeme često dolazila prilično pijana, vodeći neke ljude sa sobom i on je odlučio stati na kraj tome.

       Gunđajući neraspoloženo ( propustiti će kraj filma zbog nje ) ustane, odšeta kratkim hodnikom do ulaznih vratiju, pogleda kroz špijunku: Anita, plava joj kosa neuredno pada po raskopčanom bijelom mantilu, zelene joj oči sjaje i on shvati da je i opet pila.

      - Jesi li sama? - upita, iako je vidio da je sama: ona dvojica su predvidjela njegov potez i sagnuvši se, izbjegli su njegovom radoznalom pogledu.

      - Zar ne vidiš? - obrecne se ona.

   Dino se naceri, otključa vrata i otvori ih. U tom trenutku Danko odgurne na stranu svog prijatelja Alena i Anitu, stupi dugim korakom ispred njih i desnicom opako zamahne ciljajuću Dinovo grlo.

    Udarac je bio snažan, eksplozivan, nabijen strašću ljubitelja tuče i iščekivanjem: pet se visokih katova pripremao na njega. Dino istog trena ostane bez zraka, pred očima mu se zacrni i nemoćno se skljoka na ulašteni parket. Crno more zaborava primi ga u svoj zagrljaj.

- Igre su počele! -  veselo reče Danko trljajući prste šake kojom je zadao udarac. - Uđite dame i gospodo: predhodi nam cjelonoćno tulumarenje!

     Prvi se susret Anite i Alena odigrao prije deset mjeseci, u siječnju: bura je urlikala gradom, kad su se, pognuvši glave ne bi li se zaštitili od njenih ledenih ugriza, ne vidjevši dobro ispred sebe, sudarili na pločniku ispred robne kuće. Zateturala je, nešto od sudara, nešto zbog siline bure, a on je prihvatio i spriječio njen pad. Nježno, a opet snažno, odlučno, ugurao ju je u robnu kuću. Dalje od hladnoće, u prijatnu toplinu.

    - Idemo na čaj - reče joj. - Moram se nekako iskupiti zbog svoje trapavosti.

   Podigla je glavu, bio je izrazito visok, i opila ju je njegova muževnost: čvrsto lice, crna i sjajna kosa, sjajne crne oči, koje su je gledale zadivljeno. Osjeti kako joj koljena popuštaju: nije shvaćala što se događa sa njom. Znala je samo, da će ispuniti svaku želju ovog poželjnog muškarca! Nije mogla drugačije: to je bio jedini put, drugog nije bilo, sve je drugo iščezlo! Prestalo postojati. Zrak joj drhtao pred očima.

     Iste su večeri završili u krevetu, u njegovoj garsonijeri, maloj i udobnoj: savršeno ljubavno gnijezdo! Osjećala je da nema izbora: moralo se ovako završiti.

    Dok su se grčili u ljubavnom zanosu i krv im šumila u ušima, osjećajući samo svoju strast: nisu čuli hladni i nemilosrdni fijuk bure, koji je opominjao svojim ledenim bičem. Strast ih nosila i Anita, prvi put u svojoj trideset i trećoj godini života, ispusti spontani krik zadovoljstva: krik je nosio njenu radost oslobađanja, pjevao o otkriću tjelesnog zadovoljstva. Prvi je put doživjela vrhunac seksualnog zadovoljstva i od tog je časa postala robinja: sve bi učinila ne bi li se ponovo popela na vrhunac strasti. Sve ju je ostalo prestalo zanimati. Bila je uvjerena da je ona "kriva", da njeno tijelo ne reagira kako treba, greška je u njoj: živjela je sa tim teretom čitav svoj život, a sada, u jednom hladnom poslijepodnevu, koje se pretvorilo u vruću ljubavnu večer prepunu zadovoljstva, neslućenih vrhunaca slasti, otkrila je novi svijet, poželjni svijet, svijet za kojim je nesvjesno žudjela i kome se sad potpuno predala! Svijet tjelesnog užitka! Njen svijet! Jedini željeni svijet! Potreban joj svijet!

    - Gdje ćemo sa njim? - upita Danko.

    - U spavaću sobu - odluči Anita. - Polegnimo ga na krevet.

    Danko se sagne i začuđujuće lako sam podigne onesviještenog, prebaci ga na rame i, vođen Anitom, koja mu je pokazivala put, odnese ga u spavaću sobu. Baci Dina na krevet i osvrne se oko sebe.

    - Konopac - reče - potreban nam je konopac. Vezati ću ga tako da neće moći ni trepnuti!

    Alen se nasmije: shvatio je da Danko beskrajno uživa u svom djelovanju. Klimne Aniti i reče joj:

    - Daj konopac i traku!

    Ona otvori svoju crnu kožnu torbicu i pruži mu zatražene stvari. Gledala je kako joj vezuju muža, stavljaju mu ljepljivu traku preko ustiju i pri tom nije osjećala ništa...

    Imala je dvadeset kad ga je upoznala, on dvadeset i sedam, činio joj se zrelim, pouzdanim, nježnim i zaljubila se u njega tog ljeta. Onda to nije shvaćala, ali Dino joj od tog trenutka počeo krojiti život po svojim mjerilima, ne pitajući nju odgovara li joj to. Prvo ju je odvojio od njenog društva: sebično je njeno vrijeme sasvim prisvojio za sebe. Ona je to zvala velikom ljubavlju prema njoj i bila sretna zbog toga. Malo, po malo, sasvim su se odvojili od svih, postali izolirani: Anita sasvim izolirana. Nigdje nije izlazila, ni sa kim se sastajala, a da i Dino ne bi bio prisutan. Živjela je njegov, a ne svoj život! Živjela za njega, ne za sebe. Za njegove želje, ne svoje!

    Shvativši to, počela se opirati, odlaziti od kuće, sastajati se sa novim poznanicima i piti. U piću je pronašla oslobođenje: kad bi alkohol počeo djelovati, život više ne bio sivilo bez zadovoljstva, već vatromet radosti i smijeha!

     Svađe su postajale sve češće i sve jače i sve glasnije i sve su je više umarale i u njoj izazivale ogromnu želju za oslobođenjem. Umirala je u zlatnom kavezu svoga braka! U Alenu, svom ljubavniku, koji je u njoj probudio zamrlu strast, koja se nikad do sada nije rasplamsala, vidjela je prvo strastvenog ljubavnika, zatim je malo po malo na njega počela gledati kao na onog koji je predodređen da je spasi i oslobodi bračnog jarma. Jer sad je tako doživljavala svoj suživot sa Dinom, koji joj posvećivao malo pažnje, svu energiju usmjerivši na svoja dva kafića koja su mu donosila sasvim pristojan prihod. Nije znao probuditi joj uspavano tijelo i počela ga okrivljavati za sve jade svog života. Sve ono što Dino nije imao, pronalazila je u Alenu, svom ljubavniku. Alen  nije imao nikakvih stalnih prihoda, sad je to znala, ali nije joj bilo važno. Nije radio i noći je provodio kockajući, živeći uvijek na samom rubu zakona. Nije joj to smetalo, naprotiv, to ga činilo još privlačnijim i još poželjnijim! Čovjek koji sam kroji svoj zakon! Imponiralo joj to. Nije ju smetala njegova financijska nesigurnost. Čak ni stan u koji ju je dovodio, nije bio njegov: bio je od Alenove sestre. Ni to je nije smetalo.                                                         

    Počela  je zamišljati život bez muža, život sa Alenom, život uživanja...i više nije mogla ni o čemu drugom misliti! Odlučila je svoje misli povjeriti Dinu. Progovorila je jedne subote, dok su umorno-zadovoljni ležali okupani znojem, nakon dugotrajne ljubavne igre u sparno ljetno poslijepodne. Nije mogla bolje tempirati vrijeme: nekoliko noći prije toga, Alen je na pokeru izgubio pozamašnu svotu, dugovi su ga i u snu proganjali i čim je Anita progovorila, u njemu se začeo pakleni plan: uz pomoć Danka, na koga uvijek može računati, obraditi će mlakonju od njenog muža, duboko mu utjerati strah u kosti, zatim ga odvesti onako slomljenog kod javnog bilježnika i prisiliti ga da prepiše punomoć na stan na Anitu, kako bi ga mogla prodati...svi njegovi problemi prouzrokovani kockanjem i rastrošnim životom biti će riješeni!

    Počeo joj je tiho šaputati plan u uho, istovremeno lagano joj milujući unutrašnju stranu bedara, dok se njeno dugo i vitko tijelo počelo izvijati od uživanja. Uživao je u moći koju je imao nad njom. I koristio je!

      - Potpisati ću... - kroz ranjene usne promrmlja Dino.

        Šest je sati ujutro i teška je noć iza njih, noć prepuna nasilja, psovki, emocija. Nikada Dino nije ni pomišljao da je toliko izdržljiv, da toliko bola može podnijeti. Tukli su ga, čitavu noć, naizmjence, prvo Alen, njen ljubavnik, zatim onaj snagator, kome nije čuo ime. Mrzio ih je, mrzio ih je iz dubine svoje duše! Ne zbog batina, nego zbog poniženja na koje su ga prisilili. Negdje oko tri u noći, one popijene pive su se u njegovom mjehuru pobunile i zatražio je da ga puste u toalet.

     - Pišaj na krevet! - zlobno mu je rekla njegova Anita koja više nije bila njegova. - Za drugo ti i onako ne može poslužiti!

      Ogromni se bijes u njemu podigao! U tom je trenutku shvatio da je spreman na svaki, pa makar i očajnički čin: neće samo mirno trpjeti! Udariti će! Udariti će kad se budu najmanje nadali! Na kraju će on ipak biti pobjednik! Neće dozvoliti kuji da uživa u plodovima njegovog rada! Sve joj je pružio, brinuo se za nju kao za neku jebenu princezu! Ništa nije morala raditi, jedina joj je dužnost bila da se prema njemu ophodi onako kako bi se svaka normalna žena trebala ponašati prema svom mužu!

      Usprkos boli i poniženju ( morao se pomokriti u krevetu, obučen, dok su ga oni gledali i smijali mu se ) intenzivno je kovao plan, za koji je znao da mora uspjeti. Žrtvovati će i svoj život, ali ne da kuji i njenom ljubavniku plodove svog rada! Gledao ih je kako se besramno miluju, vidio je Anitino lice, uzdrhtalo od slasti, kako nikad nije drhtalo pod njegovom rukom. Bijes, poniženje, stid, kovitlalo se u njemu. Drhtao je od napetosti, hvatao zrak u zadimljenoj prostoriji: sve je zaudaralo po alkoholu, cigaretama, mokraći i još nečemu, čemu nije znao ime. I tada se sjeti: to je strah, mirisao je strah i očaj!

      - Molim vas, otvorite vrata balkona - zastenje, dok su ga oni hladno, nezainteresirano gledali.

        Iznenada mu se sreća osmjehne: onaj snažni sileđija koji ga je nokautirao i kome nije znao ime, stane na njegovu stranu.

      - U pravu je - reče Danko - ovdje se ne može disati! Što je previše, previše je! Pustiti ću malo zraka!

       Anita i Alen su zadovoljno gledali jedno u drugo: pobijedili su. Danko je dugim koracima krenuo prema balkonu i širom otvori velika vrata balkona: prohladan, slatko-prijatan jutarnji zrak nahrupi u sobu: nije nestalo smrada, ali postalo je podnošljivije.

       Duboko udahnuvši kroz usta, Dino osjeti lagano ublažavanje boli i umor, težak umor, silan umor i zahvalno utonu u san, dok mu se misao osvete prevrtala u glavi zajedno sa nagomilanim emocijama.

       Probudio se u osam i trideset: polako je otvorio oči, shvativši kako mu je veliki flaster ponovo zalijepljen preko ustiju. Boljelo ga je, ali je otrpio ne trepnuvši. Odluka koju je donio prije nego li je utonuo u košmarski san, još se dublje ukorijenila u njemu, učvrstila, srasla sa njim, postala mu jedina želja.

      Ušli su sobu, prvo Anita, a za njom njen klipan: onaj treći, kojem nije znao ime, nije bio sa njima.

       - Budan je - reče Anita, nagne se nad njega i ni malo pažljivo odlijepi mu ljepljivu traku sa usana: krv mu u tankom mlazu procuri. Suviše je udaraca primio u lice.

       - Moram na zahod i presvući se! - odlučno reče gledajući samo u Anitu: na njenog ljubavnika nije obraćao pažnju. - Ako mi to ne dopustite, ništa od dogovora.

       - Neka ti bude - umjesto Anite odluči Alen. - Budeš li mi pravio neprilike, nećeš se dobro provesti. Razumiješ?

         Dino klimne i dalje ne gledajući u njega, što je Alena nerviralo.

       - Prvo ćeš mi dati svu lovu koju imaš, tada se možeš presvući.

      Oslobodili su mu ruke: sad je na vratima stajao i onaj sileđija, nasmijan i raspoložen, ali budno ga gledajući.

      Dino bolno ustane, grčeći lice u bolnu grimasu, nastojeći im se prikazati posve bespomoćnim. Nije ni izdaleka bio slab, koliko se pretvarao: san ga je oporavio, bijes  i doživljeno poniženje dalo mu odlučnost. Vrtio je glavom i tresao ruke u nastojanju poboljšati cirkulaciju.

       - Brže! - zareži Alen. - Što se tu prenemažeš!?

       Dok mu se sa oznojenog lica cijedio znoj, polako otvori ormar i iz tajnog mjesta izvadi hrpu novčanica: euri, dolari, kune...Pruži ih prema ljubavniku svoje žene: on ih pohlepno uzme i sad je buljio samo u toliko željeno papirnato šarenilo u svojim rukama. Dok su svi gledali u novac i nastojali ga pogledom prebrojati, Dino duboko, odlučno uzdahne i jurne.

      U skoku se našao pored preneraženog i sasvim nespremnog Alena, zgrabio ga oko pojasa i gotovo lebdeći, velika se snaga aktivirala u njemu, ne osjećajući težinu tijela koje je nosio, sa ljubavnikom jurne prema balkonu. Baciti će ga dole, u dubinu petog kata! Anita vrisne: shvatila je njegovu namjeru. Gotovo luda od straha da se njenom ljubavniku nešto ne dogodi, zaleti se prema njima, posrne, udari tijelom u njih i tako im dade još veće ubrzanje. Šireći oči od ludog straha, čvrsto se uhvati za Alena, nastojeći ga oteti iz ubilačkog zagrljaja: ali nije pomogla, odmogla je u tom naumu, nehotice! Tri su se tijela, grabeći jedno drugo, zanjihala, a zatim se sunovratila u dubinu, a različiti krikovi otimali im se grla: Dinov, krvoločan, pobjednički; Alenov, preneražen, ne shvaćajući, protestirajući i Anitin, bolan, jadan, jadan...

       Danko je preneraženo, paraliziran brzinom događaja, dugi trenutak ukočeno stajao, zatim brzo klekne, pokupi novčanice sa poda, ugura ih u džepove traperica, koje se od količine novca nabrekle i jurne van iz stana, vrlo dobro znajući kako ima malo vremena za nestanak. Njegovi su užurbani koraci muklo odjekivali stubištem, Otvori velika i teška vrata zgrade i izleti na ulicu, u jesenje jutro, projuri blizu tri mirna, još malo prije tako puna života tijela, a da ih nije pravo ni zapazio i nastavi trčati svom snagom, sa jednim jedinim ciljem: udaljiti se što brže i što je više moguće!

       Iza njega, na pločniku, nekoliko metara udaljeni od zgrade, ostala su tri tijela: oko njih se već počeo širiti crveni krug, spajajući ih u smrti, dok je zlatno lišće sa obližnjih stabala lepršajući padalo i ostajalo zarobljeno u crvenilu koje je polako, zajedno sa posljednjim životnim dahom, istjecalo iz njih.  

"Copyright © 2005. misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora"