MAGIJA TRČANJA

 

Kako Kenijci vole reći „ trčanje je ono što nas čini ljudima“, da, istina, osjetim to kad krenem trčati, osjetim se ispunjen, kao da živim punim plućima. Zato ponajviše treniram na stazama bez prometa i stazama kroz šumu i polja – napunim se energijom iz prirode, premda moram i ponekad proći jedan dio jako prometne glavne ceste i naselja, pa kad trčem kraj ljudi, nekako poletim, počnem brže trčati, ili je to iz dišpeta, ili tijelo hoće pobjeći iz zagađenog zraka, ili tako djeluju ljudi na mene pokraj kojih prođem, znam da sam obično pobjeđivao i rušio osobne rekorde na trkama koje su prolazile kroz naselja, pa i svjetski rekordi u maratonu su se rušili najviše u Berlinu gdje je ima najviše publike koja bodri trkače od prvog do zadnjeg kilometra.

Trčanje je osnova svakog sporta, ali i bitno za zdravlje svakog čovjeka, mislim da svako može istrčati lagano 3-5km što mu je dovoljno, ako netko želi više, mora paziti ako istrče puno više, uhvatit će ga ovisnost – što je dobro. Nešto se u našem tijelu stvara nakon dužih trčanja, to vam najbolje znaju reći maratonci, dobijemo nekakav osjećaj pročišćavajući i osjećaj ugodnosti i sreće, pa želimo samo trčati, nekako mi je to najsličnije i mogao bih slobodno usporediti sa osjećajem nakon vježbi Yoge i Meditacije.

Mogao bih vam prikazati mojih sedam dana treninga i moja razmišljanja kroz trening, ponajviše dok lagano trčem pa onda mogu se prepustiti mislima i promatranju okoline, više je za natjecanje i pod kontrolom trenera, jer sad dok sam mlad i ambiciozan i ne znam drukčije trenirati.

 

Ponedjeljak 9km

Lagano regeneracijski, imao sam ovaj vikend dosta dužine. Krenuo sam lagano od doma, nekako sam se osjećao prije početka izblesirano i iscjeđeno, vjerojatno je to taj ponedjeljak koji je uvijek teži na poslu. Prolazim pokraj ljudi, kako ih osjetim u tom trenutku pa ih pozdravim, oni mene također, a neki mi okrenu glavu na stranu, ili neki gledaju samo začuđujuće, inače ovdje ima dosta nesusretljivih ljudi, jedino su psi najsusretljiviji, pozdravljaju svakog.

Dolazim na glavnu cestu, malo požurujem, nizbrdnica je i puno prometa, već osjetim dim iz auspuha, skrećem u šumu, put vodi do polja i drugih naselja. Ajme, opet smeće, samo bacaju, gadi mi se gledati ovo smeće što bacaju po šumi,  mili Bože kako ljudi mogu biti ovakvi, kako, nije mi jasno. Dolazim do okretiša i vraćam se natrag, već sam se počeo osjećati bolje i i pročišćujuće, i ona težina od teškog vikenda me prolazi, polako privodim kraju trening, još obavezna istezanja i to je to.

 

Utorak 15km

Teži trening i nije za puno pričati, na drugoj prekrasnoj stazi uz more nasuprot grada. Lagano 5km, pa 15min  razgibavanje, istezanje, i škola trčanja. Glavni dio brzi tempo 7x1000m, i završni lagano 3km.

 

Srijeda 12,5km

Opet krenuo istim putem od doma ali, dužim do morske uvale. Tempo mi je bio lagan, ali brz, ljudi mi nisu čuli korake ni dah, tako da sam neke znao iznenaditi ili neki nisu ni znali da sam prošao. Tako prođoh kroz polja, a ispred mene neke žene, pošto im dolazim iza leđa, moram ih upozoriti da ne udarim u njih, ali samo što sam rekao; samo malo prolazim, one su se prestrašile… mislim se, strašljivih ljudi, ili se toliko ne čujem dok prolazim. Pomalo završavam, vraćam se uzbrdo i ne osjetim težinu, noge same idu.

 

Četvrtak 17km

Ista ruta, ali s dužim putem, krećem lagano do 5.km, dok prolazim glavnom cestom, neki mi poznanici  i neznanci trube, ljudi koji cijene trud vole vidjeti kad netko trči i zato se vole javiti. Dolazim do vrha brijega i uživam u  pogledu  prema moru, brdima i morskoj uvali, dok ulazim na put kroz polja, prožima me osjećaj zadovoljstva i sreće. 12km, moram se vratiti, mrak je već pao, moram paziti da se ne spotaknem. 14km, dok prolazim kroz mračan i uzak put odjednom me uhvati jeza, pa vruć sam, kako mi sad može biti hladno, na što sam se sad prespojio, da nije neki astral, obično mi se to desi… ne, ne, želim misliti o tim stvarima, idem dalje. 16km, još  istezanje, 10x100m i doma, radeći ubrzanja pogledam u nebo, pošto je osvijetljeno od grada i polumjeseca vidim dva aviona kako dolaze iznad grada ostavljajući tragove bijelog dima koji brzo nestaju. Nastavljam ubrzanja, opet  bacim oko na nebo, sad su avioni iznad grada…  što je sad ovo? Bijeli dim iz aviona više ne nestaje, dok su avioni prošli, dim se pretvorio u dugi oblak iznad grada koji nikako da ne nestane. Zar opet zaprašivaju? E kad meni kažu neki da ja pričam glupost! Ja samo pričam ono što vidim i osjetim.   

  

Petak 5km, Yoga

Lagano 5km kroz kišu da stignem na Satsang.

 

Subota ujutro 10,5km

Lagano trčanje. Kada sam se uspeo na brijeg, osmjeh na lice mi je izmamio prekrasan jutarnji pogled, konačno sunce obasjava dan, napunit ću se vitamina D za danas.

Popodne 12,5km

Samo sam proletio, nisam ni osjetio trening.

 

Nedjelja ujutro 7km

Na selu kod svojih, lagano kroz polja i šumu. Opet to smeće i ovdje, sad su još više nabacali, kakvi to ljudi žive ovdje u Dalmaciji. Prolazim kroz crtu razdvajanja u domovinskom ratu i kraj tabli sa oznakom „Opasnost od mina“, već sam ih pet nabroja, okrećem se, strah me dalje…

Popodne 22km

Trening dužine s trenerom i kolegom trkačem. Najvažniji trening zbog pripreme za polumaraton i upijanja znanja i savjeta od trenera. Vodstvo i trener su najbitniji aspekti za uspjeh, mnogi trkači kad dođu do uspjeha ostavu trenera, misleći da će bolje sami, kasnije padnu s rezultatima. Zapamtija sam misao od jednog poznatog yogija;  „Kada susretnemo svog učitelja, svog gurua, on u nama posadi sjeme. On nam otvara vrata naših vlastitih sposobnosti i naređuje: „Učini to“. To je poput upustva na zapakiranom sjemenju: ako slijedimo ta upustva, moći ćemo izrasti u lijepu biljku“.