Vratila sam se u kuhinju… malo pripomoći oko zgotovljavanja i postavljanja večere. Happy je napravila musaku, Auroraisa brudet, jaky štukle sa sirom, dafna je dovršavala palačinke, heylove kolač od mrkve, biby gustu juhu od graška… i ja sam, napokon, ispohala nekoliko tikvica.

   Činilo se kao da mi euforija malo popušta i da mi noge već polako same bježe… pa vas gledam… ma, sve vas volim, neke manje, neke više, neke previše… ali… svjetionik me zove… u samoću.

   Vani je sve već spremno za servirati večeru. Cure su bile jako vrijedne. Servirano, dekorirano… sve je blistalo kao da smo na večeri u hotelu vrhunske A kategorije… samo još ljepše… pod vedrim nebom. Atmosfera je bila ugodna, opuštajuća, lijepa… U pozadini je svirala lagana glazba. Nešto mi se nije dalo jesti pa sam uzela samo par komadića pohane tikvice.

   Nakon večere svi idemo oko logorske vatre pa plesati. No, prije nego što vam se pridružim na plesu, sama ću oprati suđe. Bilo me sramota da to opet preuzme mkrmar ili netko drugi dok ja hodam okolo zapitkujući bezveze… I tako sam provela izvjesno vrijeme za sudoperom i, dok su mi u ušima veselo pjevali i poskakivali vaši glasovi, pogled mi je stalno letio kroz prozor, na vrh otoka, prema svjetioniku… Činilo se kao da se budi onaj djelić mene kojeg zovem „vuk samotnjak“.