Dok sam hodala prema svjetioniku, nikako nisam mogla prestati misliti na tajanstvenu osobu koja mi je posvetila pjesmu. Odbljesci svjetla sa vrha obasjavali su mi put… i začas sam se stvorila na vrhu otoka pa bacila pogled dolje, prema plaži. Do mene je dopirala vaša pjesma. Svi ste bili veseli, razigrani, neumorni, sretni. „Eh, sad mogu mirno spavat'!“, kažem sama sebi pa uhvatim za kvaku škripava vrata svjetionika, misleći kako ću ovih dana morati kupiti WD-40, ali sad… sad… idem ravno pod tuš pa na spavanac.

   Čim sam zakoračila na prvu stepenicu začula se ponovo pjesma: Save the last dance for me. Potrčala sam uz stepenice. Ma, nije moguće! „Ti!“

   Stajao je na vrhu stepenica sa crvenom ružom u lijevoj ruci, čekao me… Nasmiješio se kad me vidio… i ja sam poletjela k njemu, poljubila ga i uvukla mu se u zagrljaj.

   Znate, postoje trenuci u životu kada riječi postanu apsolutno nepotrebne, suvišne… Bili su to ti trenuci…