Noć se polako spuštala. Tamnim, somotnim plaštom, polako je pokrivala zemlju. Zemlja je očekivala pokrov i uživala u mekoći taminih ruku. Što je više padao mrak, to su se zvijezde bolje vidjele. Kao da vlada nebom, saturn se isprsio u svojoj veličini i u svom sjaju, te razdragano posmatrao dešavanja na zemlji.

 

Dole, među običnim smrtnicima, vladala je užurbanost. Spremao se se bal. Srce koje je naraslo do neslućenih granica, u svačijim grudima je ubrzano lupalo. Svi su bili u očekivanju. U želji da se pokažu u lijepom svjetlu, u krasnim, bajkovitim haljinama....Kroz misli mnogih ljudi se budilo sjećanje, na neki njihov prvi, zadnji, najljepši, najrazigraniji bal....sjećanje na sve lijepo što im se dogodilo.....

 

Trava je bila vlažna i pod tolikim sjajem djelovala safirasto, meko, nježno....Na nekim mjestima su se plavile ljubice, obasjane mjesečinom i širile svoj opojan miris.

 

Njih devet: Kaja, Alius, Mirjana, Ivana, Vajran, Sara, Dzorko, Elyca i Boris su stigli među prvima. Kaja je na sebi imala haljinu u svim bojama ljubavi, Mirjana je na leđima nosima mala paperjasta krila anđela, Ivana  je haljinicu za ljuljanje zamijenila pravom balskom toaletom,  Vajran sa uspravnim držanjem u čijem se pogledu čitalo pitanje: „Šta reći?“, Sara u nježnoj zelenoj haljini sa plaštom od mahovine i paprati, Džorko kao oličenje mira iznutra, ali skakutav i razigran kao zečić, Elyca koja je sama sebi obećala da neće grintati imala je frizuru na kojoj su joj mogle pozavidjeti sve žene i Boris koji se upravo vratio sa Sljemena, te se nije stigao posebno uređivati. Umjesto toga, obećao je izrecitovati neku svoju pjesmu.

 

Orkestar je bio već na svome mjestu, svirali su laganu, ušima ugodnu muzku. Dirigirala je otmjena gospođa po imenu Irida. Ponosno je gledala u  svirače i blago se smiješila Heylove, Biby, Gemini, Bori,  Shadow, Nlandeki, Novom i još mnogima, ali iza osmijeha je bilo upozorenje: ne pogriješti....ova je noć važna i magična. Pored nje, stajala je Mlabos, nadzirala pristigle i pomagala im da se smjeste, po želji i potrebi.

 

Kada su stigli svi pozvani, a njih je bio neograničen broj....pravo veselje je moglo započeti.

Iznad muzike je lebdjela ljubav, cmokici, kisići, puse i zagrljaji, letjeli su na sve strane. Pjevale su se pjesme, čitali se citati, pričali vicevi, nožice su tapkale, neumorne ruke su grlile, usne pričale i cjelivale. Plesalo se, smijalo se...i bilo za nevjerovati kako nijedna kap kiše nije pokvarila bal, kako mi jedna misao nije unijela nemir...., nijedan talas uzburkao susret.

 

Pred samu zoru, sretno umorni, svi su se skupili da zajedno posmatraju vatromet koji je na dostojan način označio kraj bala, ali i početak......na svakom mjestu, na kojem je ugasla traka od boje, iznikao je cvijet  sa bubamarom u krilu. A na svakoj tačkici bubamarinog tijela, sićušnim slovima je bila upisana riječ: Ljubav.