Maske, maske, posvuda maske..Maske ispod maski, sloj na sloj, parodija maskirane povorke...Da li je to bježanje od drugih, ili sebe, ili je to pokušaj da se bude sve, samo ne ono što se ispod zadnjeg sloja skriva? A što se to skriva?

Pitanje, koje ne postavlja samo današnji čovjek,prepun štitova i oružja...Koga se on to plaši? Povijest maskiranja seže u Neolit, doba, u kojem je možda nezamislivo da su ljudima bile potrebne maske..Izravan kontakt s prirodom,jednostavnost međusobnih kontakata, bez potrebe za skrivanjem od sebe..Pa ipak...Najstarija maska je baš iz toga vremena..

Čemu i zašto je služila? Vjerovatno po podacima,da zaštiti od gnjeva Bogova...Strah...Strah koji se kao nit proteže od početka čovjekovog...Strah, kojim se danas pokušava manipulirati masama, namečući im i dalje maske,samo ovaj puta profinjenije i nevidljive...Duboko u sebi većina nas se plaši bez ikakve maske izaći uopće pred svijet..Pa ih pravimo po potrebi, zatomljujući krik naše istinske slobodne volje u nama..Kad drugi plaču, iako bi ponekad okrenuli glavu, jer,svoj vlastiti plač nam je previše, mi navučemo masku brižnosti i tuge, i tugujemo zajedno...Ako smo tužni, a netko nam nameće radost, ne dozvolivši da tuga prođe svoj put, mi navlačimo masku radosti, pa se stvara neka čudna maska, koja ne liči ni na što...Ne radi se o bešćutnosti-nego o učenju na samom sebi...Prihvaćanju svoje naravi,kakva jest,bez straha i prilagođavanja situacijama...Prilagoditi...znači već stvarati nešto drugo, što nismo mi..Strpljivost sa samim sobom, pa onda sa drugima...Čemu uopće te želje za biti nešto drugo? Tko nam je ukrao želju da ostanemo to što jesmo? Okviri i norme? Zakoni i parole? Ovdje se ne radi o anarhiji, nego čistom dovođenju u red...samih nas...Drugi će početi skidati maske kad prvu skinemo mi..Maske stavljamo da nas ljudi prihvate, maske stavljamo da se sačuvamo od gnjeva Božjega...Podvlačim samo crtu ispod svega...Kad se prestanemo plašiti mišljenja drugih, maske će samo služiti kao ukras na zidu...Da podsjete na ono što jesmo, a ne na ono što bi željeli biti...Ljubav, vođena slobodnom voljom,svaki kaos pretvara u sklad...Kada imamo maksimalno povjerenje u baš takvu ljubav, nikakav strah više neće postojati...Smijemo biti "zločesti"-ako ljubimo istinski, sve će biti samo igra u vilinskoj prašini...Koja će se podići i opet slegnuti...Ispod površine će i dalje sijati zlatna zrnca radosti...Smijemo biti i "dobri"...ako u pojedinim trenucima osjetimo taj nježni poriv duha...Kakvi god da smo, Onaj Vječni u nama,bit će isti, i nasmijati se pokušajima da mu udovoljimo, praveći se drugačiji nego što jesmo...I to je bit tog čudesnog maskiranja...Maske trebaju služiti za igru, a ne kao oružje ili štit..Dok je tako, bit će vječite sumnje i pitanja...Biti ranjen ili raniti...Braniti se ili napasti...