MA ŠTO ĆE OVOLIKE ZVIJEZDE

 

         Jedna je bezazlena duša poželjela samo jednu, teško zadobivu stvar: razgovor s Gospodom Bogom nasamo. Pošla je svijetom, raspitujući se gdje stanuje Gospod.

         “Kad bismo znali, i mi bismo tamo,” rekoše neki. A neki drugi su podizali obrve, da bi poslije provalili u zdrav grohot.

         “Kad otkriješ gdje stanuje, javi nam.”

         Bezazleni nije ni primijetio da mu se rugaju. Obećao je da će im javiti čim sazna pravu Gospodovu adresu.

         Gospod je to promatrao, i svidjela mu se odlučnost duše, koja je tražila razgovor s Njim nasamo. Ukratko, tragatelj je po volji samoga Gospoda stigao pred Njegovo stanište. Bila je to obična ulica, obična kuća, običan dan. Na vratima stana običnim je slovima pisalo ime stanara: Gospod Bog. Došljak je pokucao, bilo mu je otvoreno, bio je pozdravljen kao netko tko je najavljen i rado dočekan; bio je potom uveden u sobu od primanja, i ponuđen da sjedne.

         “Ne bih sjeo prije no što Gospod dođe,” smjerno će došljak.

         “Sve je u redu, ako ti Ja nudim da sjedneš.”

         “Zar ti nisi Gospodov pomoćnik?” pitao je gost.

         “Nemam nikoga osim Sebe,” odgovori Bog smiješeći se. Istoga časa u ruci Mu se nađe čaša s tamnozlaćanim, gustim napitkom. Domaćin ju pruži gostu.

         “Ovo je piće besmrtnosti.”

         “Neka mi oprosti domaćin! Ako smijem, ja bih Te najprije nešto zapitao...? Jer: otpijem li malo iz ove čaše, možda više neću imati nikakvih pitanja.”

         “Razumijem,” reče domaćin, i odloži čašu. “Hajde, pitaj.”

         “Eto, mene već dugo muči pitanje zašto na svijetu ima toliko nepotrebnih stvari?”

         “Na primjer?” upita Gospod.

         “Na primjer - sva ta neizbrojiva zrnca pijeska po pustinjama?”

         “I što još?” 

         “Još mnogo toga. Evo, čemu tolika silna jajašca, iz kojih se nikada neće izleći živ stvor? Toliki spermatozoidi - nadam se da Te to ne vrijeđa, Bože - koji nikada neće stići na cilj? Toliki pelud, koji nikada neće oploditi nijedan cvijet? Tolike jalove riječi, koje ljudi već tisućama godina ponavljaju svakoga dana, ništa pritom ne misleći?”

         “Je li to sve?”

         “Čemu, naposljetku, tolike silne zvijezde, od kojih samo malen broj vidimo? Što je s onim drugima, koje nikada nećemo vidjeti, pa ni naslutiti? Nije li to rasipništvo, nije li to rastrošništvo, Bože? Zar nisi mogao napraviti svijet, u kojemu tako velik broj stvari neće biti suvišan?”

         “I pijesak, i zvijezde, i pelud, i riječi... sve to svjedoči Moju raskošnu i neobuzdanu prirodu,” reče Gospod. “Da biste znali Moje neizmjerje, Moje bezmjerje, Moj bezbroj... zato. Ja nisam mjernik na sitno. I zato jer svjedoče Moju puninu, stvari ne mogu biti prazne. Jer svjedoče Moju beskonačnu prirodu, stvari ne mogu biti beskorisne.”

         Bezazleni se nađe u čudu.

         “Kako se toga nisam sjetio!” klikne. “Da, tako je - prekobrojnost je samo sušto slovo Tvojega prekomjerja!”

         “Kako se toga nisi sjetio, pitaš? Ja ti nisam dao da se sjetiš,” reče Gospod veselo. “Jer htio sam da Mi dođeš u pohode, da bih te ponudio čašicom besmrtnosti. Uzmi sad, pij, i budi sretan.”

 

        

         Odgovor rađa pitanjem, da bi ugostio pitatelja.

 

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 2.