49. LUDOGONJA

 

        Bila u selu jedna žena, zvali su ju Ludogonja. Ona je voljela kupovati stvarce, koje joj nisu trebale. U kući je jedva imala stolicu i postelju, ali je imala svu silu kutijica u kojima ništa nije držala; svu silu košarica, koje su zjapile prazne, vaza, koje su već izgubile nadu u cvijeće. Susjedi i trgovci znali su ženine sklonosti, pa su joj donosili na vrata svakojake ludorijice, a ona ih je redom kupovala, govoreći:

        “Nikad se ne zna čemu će zatrebati...”

        I dok su suseljani kupovali plugove, srpove, trnokope, stoku, konje, imanja, ona je gomilala svoje sitnarije. S velikom ih je ljubavlju slagala i preslagala oko sebe. Onda bi sjela na onu jednu stolicu, i zadubila se u njih očima. Promatrala ih je sretna i zaljubljena; žao joj bilo i trepnuti da ne bi od gledanja oduzela; i nikad joj dosta pogleda na njezino blago.

        Kad je Divni Stranac došao u posjete selu, svi su se oko Njega sjatili da se pohvale svojim bogoljubljem. On je na kraju svih priča rekao:

        “U selu ima samo jedna osoba, koja zna kako se voli Bog”.

        Osupnuti, svi su se zgledali, ispitujući se međusobno:

        “Da to nisam ja? Da to nisi ti? Nije valjda on”?!

        I dok su nagađali, Stranac se izgubio. Našao se na vratima one Ludogonje.

        “Došao sam vidjeti tvoje stvarce”, rekao je. “Smijem li”?

        “Oh, sretne li mene! Uđi, Stranče, evo Ti stolica! Ja ću Tebi do nogu”.

        Tako su sjedili satima, šutke, zagledani u isto. Netremice. Do kraja u svojemu gledanju. Nigdje izvan svojega gledanja.

        Kad je odlazio, Stranac ju je upitao:

        “Smijem li katkada doći na gledanje”?

        “Uvijek”, odgovorila je žena, i rastočila se u toj riječi.

 

 

        Da bi se volio Bog, najprije treba znati voljeti.