69. LOTOSI I KREKETI

 

        Iz tamne, smrdljive bare izdignuo se lotos, i zamirisao svjetlošću.

        “Pođi i prikaži mu Moj pozdrav”, šapnu Divni Svojemu razgovoru. On je Svojim razgovorom nazivao dušu, koja Mu je što pjevala, što se divila, što Mu pitanja postavljala.

        I duša-razgovor sleti na lotosov list. List, prostrt po vodi, a suh. Htjede upravo izručiti divni pozdrav, kad se oglasiše kreketuše. Razgovor se ustremi put njih da ih ušutka. Ali one mu uzvratiše još kreketnijom galamom. Razgovor zaboravi na šapat s lotosom, i posveti se nadglasavanju kreketa. Tako je to neko vrijeme trajalo, a nije bilo ni kratko, a nije bilo ni ljupko.

 

        “Razgovore Moj, zar Me ne čuješ“? žalostivo će Divni. “Upuštaš se u prepirke s kreketušama, dokazujući im da je lotos mirisan, a da je bara smrdljiva. Kako da Me čuješ u žaru takve prepirke“?

        Glas Divnoga sada je duši-razgovoru na trenutke bio jedva čujan, i poneka je riječ putovala godinama, na prekide, i u komadićima.

        Rat s kreketušama odvijao se dalje svom žestinom, neodustajno. Razgovor je svu svoju snagu točio u poništavanje kreketa, te je tišina, potrebna za slušanje Glasa, bivala kratka i neduboka.

        Tako se trošio dragocjeni dar sluhovitosti.

Razgovor je naposljetku ušutio, klonuo, spustio se u čašku kao umorna pčela, da bi čekao novo jutro. Poslije je kreket svuda po bari raskreketao kako je istjerao napasnika iz raja. Lotose je proglasio nevažećima.

 

 

        Muzici ne treba naš rat s gluhima.

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 9. (još neobjavljeno)