23. LOTOS I RUŽA

 

        Jedan se princ lotos bio zaljubio u ružu.

        Nikada ju nije vidio. Ali sunce mu je često pričalo o njoj - naročito o njenu mirisu. Sunce ju je nazivalo kraljicom. Princ lotos žalio je što nije kralj.

        “Kako se postaje kralj?” pitao je sunce.

        “Kralj se ne postaje. Moraš se roditi kao kralj,” odgovorilo je sunce.

        Zaljubljen u ružu, lotos pomisli:

        “Onda bih volio umrijeti, i ponovno se roditi - roditi se kao kralj. Što je smrt prema ljubavi?”

        Toga je dana odbio rasklopiti latice, udahnuti svjetlost, izdahnuti miris. Ukočio se. Pčele su ga zaobilazile, jer ga više nisu vidjele. On za sebe više nije postojao. Svoje mjesto na jezeru ispraznio je od sebe. Ni leptiri više nisu sjedali na nj. Čak ni nenamjerna rosa nije krupnjala na njegovoj nerasklopljenoj čaški.

        Sunce je u međuvremenu pričalo kraljici ruži o princu lotosu s dalekoga jezera. Ona je u ružičnjaku sanjarila o svojemu susretu s njim. Poželjela je biti princeza, poput njega, kako među njima ne bi bilo nikakve razlike, koja bi njega mogla sputavati. 

        “Ne možeš poništiti svoju kraljevsku boju i miris,” govoraše sunce. “Nije dovoljno reći da nešto hoćeš ili nećeš. Moraš se s tim roditi. Uostalom, zašto bi ti postala nekom manjom od sebe? Ta svijet `ivi na lijepim razlikama, iako je jedan.”

        “Ali ja hoću,” reče ruža.

        Lotos je također htio - umrijeti, da bi se rodio kraljem.

        Ruža je svom svojom žarkom snagom poželjela bijelu boju, kakvu ima lotos.

        “Nećeš uspjeti,” reče sunce. Ali više nije bilo sigurno što se na zemlji može, a što ne može.

        Jednoga dana crvene latice učiniše ruži po žestokoj želji. Ublijediše. Izduljiše se. Bodljike potom složno otpadoše. Ruža se probudila kao lotos na jezeru. Ostao joj je jedino njezin rujni miris. Njega nije mogla poništiti.

        Odmah pokraj nje, princ lotos, zaljubljen u kraljicu, i dalje je odbijao da cvjeta. Njezin ga miris stade milovati, stade slatko nagovarati njegove latice da se otvore. Malo pomalo, lotosova se čaška poče rasklapati. Sunce joj zastrijetli zrakom do srca.

        “Tvoja se kraljica nalazi pokraj tebe,” svečano objavi sunce. “Prepoznaješ li njezin miris?”

        Lotos se zapanji. Kraj njega se ljuljao još jedan lotos, posve sličan njemu.

        “Zar nisi reklo da je kraljica negdje daleko, u vrtu? Da su joj latice crvene?”

        “Ona je od čežnje za tobom promijenila svoj lik,” reče sunce. “Ali duša joj je kraljevska. Duša joj žarko miriše.”

        “Oh,” reče razočarani princ. ‘Što će mi netko poput mene? Izgleda da ja najviše volim ono, što je od mene različno! I da mnogo manje volim ono, što mi je slično. Moja ljubav prema kraljici hranila se time, što sam vjerovao da je ona drukčija od mene. Žao mi je - lotosi me ne zanimaju.”

        I on ponovno stegnu čašku.

        A ona?

        Ona je gledala kako njezin princ vene od žudnje za Onom Drugom.

       

 

       Ni trud, ni žrtva, ni ljepota, ni ljubav, ni vjernost, ni čežnja, ne mogu ništa čovjeku, koji sebe ne voli.