U dokumentarnom filmu 'Rekvijem za Ravno' prikazana je nekropola stećaka ponad Popova Polja. Ondje je, po shvaćanju nekih, mjesto na kojem se istočno pravoslavlje dijeli od zapadnog katoličanstva. Na jednom je stećku prikazan križ čiji je gornji dio pukao na dvoje i pretvorio se u dva zmaja koji sikću jedan na drugog. Na drugom stećku, tek nekoliko grobnih mjesta udaljenom od ovoga, prikazana su ista dva zmaja koji se u smrtnom grču bore jedan protiv drugog, ne pamteći križ ni u mjeri u kojoj je prikazan na prvom stećku. Prelomivši križ na dvoje, odijelili su se od njega. Odijelili su se od svog izvora, ali, ništa manje, i od svoga uvira.

Kroz povijest mnogi su na različite načine lomili, dijelili križ. Lomili, dijelili nedjeljivo. Njihov ulomak križa postajao je njihova istina o križu, njihova istina o svijetu, njihova istina o smislu, njihova istina o prijateljima i neprijateljima, o njima. I tako su se različite istine o križu počele međusobno sučeljavati. Pritom je svaka za sebe, samo za sebe, pridržavala puninu istine.

Lomljenje križa traje. Dijeljenje istine traje. I pritom je mnogima bliže i posve se odlomiti od križa, i posve se odijeliti od istine, nego vratiti se, poći u susret. I danas se za Kristov križ, s premnogo boli, mogu ponoviti iste one riječi koje su zapisane o njegovim haljinama nakon raspeća: razdijeliše ga među se, bacivši kocku. Pritom kocku valja imenovati imenima različitih oholosti i inih ljudskih ispraznosti.

Jer nije moguće lomiti križ, odlomiti se od njega, i biti u pravu. Samo onaj može biti u pravu tko smjerno i s ljubavlju nosi Kristov križ, ne predbacujući drugima što ga nose na svoj način ili što mu uskraćuju svoje rame, svoje srce. Kristova je mjera: samo onaj može biti u pravu tko i za drugoga, i umjesto drugoga, nosi križ i pritom ne misli da je učinio odviše već upravo ono što je do njega.

Samo je u cjelovitosti križa odgovor na sva čovjekova pitanja. Samo je po cjelovitosti križa moguća cjelovitost ljudskoga svijeta. Po cjelovitosti ljubavi.

Križ Kristov, u snazi svoje ranjenosti i svoga predanja, sabire raspršeno, zacjeljuje čovjekove rane - i one koje nastaju od ljubavi, i one koje nastaju od ravnodušnosti, i one koje nastaju od dijeljenja. A križu Kristovu moguće je vratiti se samo u malenosti, jer u odijeljenosti od njega veličina nije niti moguća.

U križu Kristovu, samo u njemu, prebiva sve što je u čovjekovu životu uistinu veliko. Da, samo po križu Kristovu čovjek može rasti u svojoj ljudskosti.

Stjepan Lice