O, Voljena moja, besmrtna dušo,koliko  težak

i tih je tvoj skutreni jecaj,tebe Jedne, u svima

nama..Koliko su te secirali, koliko puta pokušali

sabiti u okove sebične ljudske egzistencije,

i načiniti te svakakvom, samo ne besmrtnom..

A ti si se opirala na stolovima pametnih  i

bezdušjem bremenitih plagijatora-predatora,

koji su htjeli saznati tvoju bit, i postati

gospodari vakuuma, gdje sve postoji, osim tebe..

O, Voljena,znam, koliko su perfidno i sa

puno slatkih riječi,pokušali uspavati Tebe,

onu prelijepu, iskonsku iskru, i od ljudi stvoriti

bića,bez svoje volje, s tobom, okovanom zauvijek

u njima..Koliko takvih lobotomiranih duša,

u ljudima vapi, za krikom slobode sa usana,

za sjajnim letom iz sebe, do konačnog sje-

dinjenja sa Jednim koji Jest?

Sve su brižni brisači duša predvidjeli,i u ljude

tako brižno usadili svoj, bezdušni sistem duše,

i svima je naizgled, tako dobro...Život, kao

tisuću kopija jednog jedinog originala,kojeg

nitko ne može pronaći...I sve se vrti oko

blještavih lažnih neonskih svjetala, koji

zakriljuju živu, malenu iskru, koja ne želi umrijeti..

I ne može...Jer ono što iskru drži,neuništivo je...

Ljubavlju je nazivaju oni, koji su  sa stolova,gdje su

ih željeli vezati, pobjegli,gajeći nadu,da će jutro

BESMRTNE  I OKOVANE LJUBAVI, konačno

zaživjeti ognjem jednim i jedinim..

I vrijeme pokazuje usporene korake, jer i ono

čeka zlatni trenutak rastočene vječnosti...

Jedina moja,ja, u Tebe zaljubljena,čujem svaki

tvoj jecaj, i drhtaj tuge,koju vidim u očima onih

koji uspavani, ne čuju tvoj glas...

Dovoljno je,da samo dotaknem pogledom

suzu spavača, i da tvoja iskra u njima probudi

život.

I neka bude tako...Dok zadnji titraj bezdušja

nestane u vlastitom stvorenom vakuumu tamnom..