Putovao jedan čovjek dalekim i nepoznatim gradovima i mjestima tragajući za novim spoznajama, sam ali ne i usamljen. I tako jednom dođe u neki mali gradić na rubu pustinje, prošeta njegovim ulicama i na prozoru neugledne kuće ugleda – ženu svog života. I žena ugleda njega i brzo se skloni s prozora.

On požuri na vrata, pokuca, najprije tiho, zatim jače i bučnije, sve dok napokon ne čuje ženski glas: „Tko je?“ – „Ja sam“ - odgovori muškarac znajući da ona zna tko je on. – „Otvori mi!“

Nakon nekoliko trenutaka tišine, žena reče: „Žao mi je, ne mogu ti otvoriti. Ovdje nema mjesta za dvoje“

Zgranut, razočaran i žalostan čovjek postoji još neko vrijeme pred vratima a zatim se udalji sporim korakom, zauvijek obilježen ovim iznenadnim susretom.

I prođe neko vrijeme, možda nekoliko sati, možda nekoliko dana, ljubav mu ne dade mira i on se opet vrati ne prag svoje voljene. Pokuca, tiho pa sve snažnije, pričeka neko vrijeme, a onda začuje korake po stepenicama i ženski glas koji upita: „Tko je?“ - „Ja sam“ - odgovori muškarac.

Žena zašuti nekoliko trenutaka, a onda s dubokom tugom progovori: „Žao mi je. Ne mogu ti otvoriti. Ovdje nema mjesta za dvoje“.

Sad je tuga preplavila i njega, zamračila dan, prignula tijelo k zemlji. Teškim i sporim korakom muškarac napusti prag žene svog života, riješen da otputuje iz tog tužnog gradića u kojem je proklet gubitkom najvažnijeg što je ikada susreo na svojim brojnim putovanjima ljubavi.

I otputi se u neke druge krajeve, druge gradove, upozna nove žene, nauči nove istine i zaboravi stare zablude, da bi opet jednom došao natrag. Ponovno na prag žene svog života. Bojao se hoće li je zateći tamo gdje ju je ostavio, glas iza vrata koja nikako da se otvore, lika na prozoru čiji trag još uvijek blista njegovim vidom. Pokuca, tiho pa sve snažnije, začuje korake na stepenicama, a onda glas, njezin zvonak i isti: „Tko je?“ – „Ja sam“- odgovori joj. Nakon kraće šutnje, žena umorno i razočarano, poznatim riječima uništi njegovu nadu: „Žao mi je, ne mogu ti otvoriti. Ovdje nema mjesta za dvoje“. I čovjek ode.

Ovog puta pomisli da je to zauvijek, ode da se ne vrati na to mjesto boli i nerazumijevanja. Ode u pustinju, odvoji se od svog dosadašnjeg života, hladno i oštro kao nožem. Ode u mir, meditaciju, upitati svoju dušu zašto je tako moralo biti, zašto je uopće sreo ljubav, zar samo zato da dozna kako je ona drugo ime boli?

I prođu godine, možda i cijelo desetljeće. Jednog dana, već star i pomiren sa životom, odluči pokušati još jednom. Samo jednom i nikad više. Ako je ona još uopće tamo, ako se uopće odazove njegovom kucanju, barem da joj začuje glas još jednom prije nego sve pođe, odakle je došlo. I pokuca, na vrata male, neugledne kuće, pokuca snažno iako već sa staračkom rukom, ozari se dječjom radošću na škripu stepenica pod njezinim nogama, gotovo zastenje pod teretom njezina glasa: „Tko je?“.

A onda pričeka trenutak, još samo trenutak, još jedan...

Muškarac sakupi svu svoju nepotrošenu snagu i svu mudrost svoga srca zbije u samo dvije riječi: „TI SI“.

I vrata se širom otvore.