Da, baš. Kako sam samo bila sretna kada sam osjetila da se Ljubav u meni budi. Da mi korak postaje lagan, srce kuca ubrzano, da je i zimi proljeće, da je pjesma svuda oko mene. Kako li sam samo bila sretna kada sam osjetila njegov pogled na sebi, riječ koju mi je upućivao...bilo mi je dovoljno znati da tu je, blizu je...Nikako nisam razmišljala da li je ta Ljubav obostrana, jer, nije mi ni bilo važno. Ljubila sam Ljubav u meni, a kroz nju, njega i cijeli svijet. Ljubila sam ga ljubavlju majke i djeteta, čovjeka i žene, prijatelja i poznanika. Ljubila sam ga ljubavlju neba i mjeseca, zvijezda i sunca, vjetrova, kiše i oblaka....i da...bio je tu. Bio je Ljubav nastanjena, tek oživljena, pokrenuta lavinom smijeha, pripadnosti i neizrečene nježnosti.

Ali, ne pišem ovo zato jer je više nema. I dalje je tu, samo spava. Uljuljkala se sjećanjima, neostvarenim čežnjama i potrebama, njihale su je umorne ruke, život je pokrenuo dalje, i tamo je negdje zaspala. Ne čekam da se probudi, jer mislim da toliko čvrsto spava i da je ne treba dirati. Neka spava. Zaštićena je i sigurna. Sniva lijepe snove. A ako nekada, opet otvori svoje okice, čekat će je osmijeh dobrodošlice, topli zagrljaj, sunčev prah.......

A do tada....neka spava....