LJUBAV IZA ŽICE (impresije iza posjeta azilu pasa u Osijeku)...

 

Pravila sam proljetno čišćenje, iako je proljeće još relativno daleko..nađoh puno stare posteljine, doduše čitave, ali koja već treba otići u pristojnu mirovinu. Moja Leonora reče da sve spakujem pa ćemo odnijeti u azil pasa u Nemetinu, njima sve takvoga kova dobro dođe.

zadnji puta kad sam tamo bila, prije 5 godina, bila sam  da izaberemo i usvojimo jednoga psa, koji je, doduše imao već podosta godina, ali nam to nije smetalo. Gazda ga je odbacio jer više nije bio sposoban za parenje (inače je taj pas imao rodovnik i bio na brojnim izložbama), a i imao je neizlječivu bolest. No, osjećali smo da je zaslužio da bar zadnje trenutke života bude slobodan, i sretan..

Tada je azil tek bio u fazi nastajanja. Tražila se pomoć odasvud. Psi su bili zgurani na malom prostoru i u neadekvatnim uvjetima. Volontera je bilo malo, ali srca nije nedostajalo, za ta draga bića iza žice..

Da vam pravo kažem, teško mi je bilo odlučiti se, gledati opet istu sliku. Ali radi djece nisam ostala u autu..I što me zateklo?

Ah...

Azil u novom ruhu..Sve uredno betonirano..  Kućice obojane u živim bojama, iz kojih su virile drage tople oke, željne ljubavi i pažnje.

Dvjesto pasa- dvjesto duša, na tom, za mene ipak još uvijek nedovoljno velikom prostoru.. Ali nitko nikom ne smeta.. Još uvijek malo volontera, a cura koja nas je vodila kroz azil nije niti jednog psa zaobišla- ponavljam, niti jednog (od njih dvjesto), a da ga nije bar pomilovala i uputila mu koju toplu riječ..

Dirljivo je to bilo gledati.

Pridružili smo joj se svi, ja, Darko, leonora i Ivana.

Začuđujuće koliki je to lavež bio oko nas, a  uopće ga nisam čula. Gledala sam samo ta divna stvorenja, od kojih je svaki imao svoje ime.

I niti jedno nije bilo agresivno.

Naprotiv..

Toliko sreće, toliko beskrajno puno zahvalnosti, zbog malo darovane pažnje i nježnosti..

Kao da sam došla u sirotište, gdje me svako dijete očima moli da ga usvojim, i da konačno ima svoju obitelj..

Nije bilo razlike... Neka se nitko ne uvrijedi radi usporedbe, ali, poštovani gospodine Čovječe, kad ćeš konačno početi životnje gledati okom Boga i poštovati ih kao sebe?

I sjetih se brojnih okrutnosti u zadnje vrijeme koje su se dešavale životinjama, posebno psima.. Jednom su gurnuli petardu u zavezana usta. I zapalili..

Drugom su odrezali šape..

I cvilio je danima ispod automobila na ulici, dok se netko ipak nije probudio iz sna lažne čovječnosti i  opazio to nesretno stvorenje, kojem na žalost, spasa nije bilo..

Kad sam to spomenula  prijateljici, reče: „ ma, pogledaj ovo u novinama, o djeci, koja su jaukala danima, jer ih je otac monstrum izgladnjivao u podrumu, a susjedi su to čuli, no nisu se obazirali..Nemoj mi o psima..“

Ponavljam..Neka se nitko ne uvrijedi.. Za mene ne postoji razlika.. I djeca i psići koji su zlostavljani, jednako osjećaju bol.. I jednako su nevini i nezaštićeni..

Stvar je samo o kutu gledanja..

Širokom kutu gledanja, kojeg još uvijek mnogi nemaju..

Stvar je i kulture njegovanja duha i suosjećanja, kojeg je gotovo nestalo, a najpotrebnije je, u ovim teškim vremenima, kad  se ljudi bore za golu egzistenciju i nemaju vremena za druge..

A drugi ipak žive, tik uz njihova vrata.. I traže bar mrvicu, pinkicu pažnje i nježnosti..

Koliko smo otvoreni, da sva živa bića smatramo jednakima sebi?

Egomanija veliča prije svega čovjeka  kroz sebe.. A čovjek bez drugih oko sebe (uključujući tu kompletnu prirodu)  nikako ne bi mogao egzistirati..

U svom vlastitom snu, zaboravlja da se treba probuditi.. Jer ono što živi nije stvarno.. Stvarnost se događa kada konačno otvorimo oči, i pustimo sunce kroz otvoren prozor.

Da nam otopi zaleđena srca, i konačno  otvori put ka SVE-JEDNOTI...