Bila je mlada, izuzetno zgodna liječnica. Posao iz snova, radila je na klinici, lijepa, mlada, perspektivna, sve što se poželjeti može. Željela je graditi karijeru, nizati titule, o drugome nije niti razmišljala, Brojni kolege, pa i oni stariji, ugledni, na položaju su se motali oko nje, ali bez uspjeha. Uvijek je mislila, žele me iskoristiti, ili da se udam za kojega, i što onda ? Obitelj, kućanski poslovi, eventualno djeca, brojne obaveze, i u što se onda pretvori život ? Dosadna rutina, ništa više. Neću biti kao druge, želim karijeru, život bez ograničenja. Mlada sam, svijet je moj, praktično nema granica spoznaje, idem u struci do vrhunca – mislila je.

Jednog dana radila je u ambulanti klinike. Došao je jedan sredovječni gospodin, stasit, visok, elegantan, plave kose začešljane unatrag. Prva asocijacija je bila – pa to je grčki bog, kako je lijep. Ugodnim glasom, uz smiješak , je rekao, šalju me k vama, a mislim da je to nepotrebno da vas opterećujem,ali moram poštivati volju i uputnicu svog liječnika. Pregledala ga je, odredila masu pretraga, i rekla mu da će se vidjeti kada to sve obavi. Uz razočaravajući osmijeh je upitao- zar je sve to potrebno ? Rekla mu je da bude ozbiljan i pribavi sve nalaze, i da se opet javi. Tih dana ga nije mogla zaboraviti. I slučajni prolaznici na ulici ličili su joj na njega, ali kada bi bolje pogledala, vidjela bi da to nije on, to su neki drugi ljudi. Stalno je mislila na njega. Onda se prenula, pusti ga Ines, to je samo jedan pacijent više, nemoj stalno misliti na njega. Ali vraćao se u svaku njenu misao. Jedva je čekala da se konačno pojavi na kontroli. I nakon podužeg vremena eto ga sa svim nalazima koje je tražila. Dobro je raspoložen, šali se o svom stanju – doktorice ne uzimajte ništa za ozbiljno, sve je to prolazno. Nažalost nije bilo tako. Uputila ga je na neke dodatne testove strepeći o njihovom rezultatu. Zatekla je samu sebe, pa što se brineš za njegove nalaze, on ja samo jedan od mnogih slučajeva upućenih tebi, riješi ga najbolje što možeš i zaboravi ga. Nalazi su bili toliko loši da je morala od njega tražiti da ostane u bolnici. Prvo nije htio, odmahnuo je rukom, ali napokon uz šarmantan osmijeh reče- bit će mi čast da ležim na vašem odjelu i da me liječite, koliko god ja smatrao da je to nepotrebno.

Kada je bila dežurna po čitave noći je sjedila s njim u odjelnoj ambulanti. Tu su se bolje upoznali, on je bio muzičar, kompozitor. Mogla je to zaključiti i gledajući njegove profinjene dugačka prste, elegantne ruke. Sjedili bi zajedno po čitave noći i razgovarali. Shvatila je da se u duši tog čovjeka krije čitavo bogatstvo. I , što nije očekivala, zaljubila se u njega. Kada bi otišla iz bolnice stalno je mislila na njega, njegove ruke, elegantnu kovrčavu kosu. Svim silama je nastojala da ga izliječi, ta to je bio prvi muškarac koji joj se svidio u životu. Vidjela je da i njemu nije ravnodušna. Jedne noći u dežurstvu mu je to nedvosmisleno dala do znanja. Uz tužan, ali šarmantan osmijeh on reče , draga Ines, sve mi je jasno, zaista ste divni i dao bih čitav svijet da budeš moja, ali svjestan sam da sam otpisan. Ma, uvijek ima nade, rekla je. Tvoja dijagnoza je teška, ali se uvijek nešto može učiniti. Ines, draga, nećemo se baviti iluzijama, ja sam studirao medicinu, i savršeno znam što mi je, samo eto, napustio sam studij medicine da se posvetim umjetnosti, muzici, koja nosi samo ljepotu, a ne da čitav život gledam ljudske patnje.

 Uložila je sve svoje znanje i znanje drugih kolega da ga spasi, izliječi, da dobije ovu bitku i spasi čovjeka za kojeg je osjećala da ga istinski voli. Nažalost, svakog dana je postajala sve svjesnija činjenice da gubi bitku. Nastojala je sve češće biti dežurna da provede noć s njime u razgovoru i da sluša njegov nježni glas. Kolega su se počeli smijati da je lakoma na novac, kada želi toliko dežurati, nisu shvaćali njenu želju da što više bude uz ljubljenog čovjeka. Kada nije bila dežurna provodila bi besane noći misleći na njega i kako mu je. Jednom ga je upitala, onako kao slučajno, što misli da će biti ako liječenje ne uspije. On se samo nasmiješio, pa i neće uspjeti, znam ja to, vidio sam dijagnozu koju tajiš od mene. Lecnula se. Pazi Ines, postoji jedna simfonija Gustava Mahlera, deveta, u njoj se zadnji stavak pretvara u tišinu, tišina postaje muzika, i ja ti idem onamo. Ne brini se, sve je u životu predivna glazba, koja traje dok traje. Nije se mogla oteti dojmu njegovih riječi. Vidjela je da mu je lošije, ali mislila je – još ima nade. Tog dana kada je odlazila s posla zamolila je kolegu da posebno pripazi na njenu simpatiju. Provela je besanu noć. Mislila je nazvati bolnicu da pita za svog prijatelja, ali nije htjela, smatrala je da bi to bio loš znamen. Drugo jutro dohrli na posao, obavi najnužnije rutinske poslove i odjuri pravac u sobu svog dragog. Krevet prazan. Da nije na intenzivnoj njezi, pomisli. Odjuri do sestre, upita gdje je kompozitor, sestra hladno i nezainteresirano odgovori – umro je noćas. Srušio se svijet. Potraži kolegu koji je te noći dežurao, da ga upita za pojedinosti. On reče, ne shvaćam potpuno što je htio, nekoliko ternutaka prije nego je umro, rekao je – poručite Ines da sam otišao tamo gdje tišina postaje muzika, i neka se ne brine. E moja kolegice, teško je shvatiti te umjetnike....

Otišla je kući, potražila Mahlerovu devetu simfoniju, i kada je tišina postala muzika, sjedinila se s jedinim čovjekom kojeg je zavoljela u životu.