Stvaralaštvo je svojstvo koje smo religijom personificirali u ime velikog, svemoćnog, ali ipak za naše oči nevidljivog, za naše uši nečujnog Boga. Vjerovali smo da je on je stvoritelj neba, zemlje, prostora i vremena, da je on taj koji je prvom čovjeku udahnuo život. Vjerovali smo da je Bog odredio da taj čovjek sam sebe, svoj prostor i svoje vrijeme suprostavljajući se proždrljivom Kronosu dalje stvara. Iz meni ne objašnjivih razloga čovjek je počeo vjerovati u to i stvorio prvi zakon ljudskog sazrijevanja, napisao je zavjete iz kojih je proizašla BIBLIJA, knjiga u kojoj još uvijek tražimo klicu početka.
Mistificirajući svoj početak, čovjek ga se počeo i bojati. Iako čovjek još uvijek vjeruje da je sve volja Božja, on je prestao slijediti njegovu prvu želju, zaboravio zakon po kojem je nastao i taj čovjek je počeo griješiti bludno.
Vjerovanje da iz ništa, nešto može nastati, nije dokazano ni u jednoj mitologiji, pa čak ni u knjizi iz koje se sve drugo razvilo, jasno to je opet Biblijia.
Usprkost tome je taj postulat u vrijeme srednjeg vijeka postao dogma.

"Ex nihilo nihil fit" uskliknuo je Giordano Bruno braneći čovjeka.
"Bog je svemoćan" vrištali su crkveni oci
"Bog je od crkve izmišljena riječ da bi suzbila stvaralačku snagu u čovjeku, a Bog, ta snaga je u svakome od nas. To je ono kontemplativno u meni."
Giordano Bruno je već onda pokušavao dokazati ono što još uvijek znanstveno nije dokazano.
Istina je, ideje se ne rađaju u praznim glavama. Svijet ideja nastaje iz podataka koje smo pohranili u onom dijelu mozga iz kojeg proizlaze naša pamćenja i sjećanja. Što više podataka to više ideja, to više mogućnosti da uspijemo uistinu pronaći nova rješenja za stare probleme.
Vrijeme tada postaje sudionik u traženju istine o toj čudesnoj dimenziji našeg postojanja. Mi smo vrijeme rastegnuli i podjelili, mi smo ga odvojili od sebe i stalno trčimo za njim.
Stvorili smo model velikog svijetskg sata po kretanju nebeskih tijela i on nam omogućuje mjerenje i određivanje zakona u prirodi. Taj veliki svijetski sat sadrži vrijeme u sebi, vrijeme vidljivo u putanjama sunca, mjeseca i zemlje. Promatrajući beskrajno zvijezdano nebo mi vidimo pokrete u njihovom nastajanju, tim pokretima brojimo svoje sate, dane, mjesece i godine ne osjećajući taj isti pokret u sebi.
Spoznajmo zvjezdano nebo u sebi, prepoznajmo sunce negdje u dubini svoje sfere, počnimo gledati unutarnjim očima i tada ćemo vidjeti kako se planete kreću na svojim putanjama i kako se tamna energija širi našom svijesti. Mi smo mali univerzumi u velikom, ali u isto vrijeme i više od velikog univerzuma jer mi smo spoznali da veliki univerzum postoji i mi tako posjedujemo više od njega.
Milijarde tih malih univerzuma lutaju plavom planetom nesvjesni svojih snaga i svoje moći. Mnogi uzaludno muče svoja tijela i svoju dušu da bi se možda jednoga dana spojili sa vječnosti i beskonačnosti velikog svjetskog sata ne osjećajući taj sat u sebi.

Tisuće znanstvenika luta granicom između znanja i neznanja tražeći izvor energije koja im taj put omogućava. Dokazali su da je prostor i vrijeme u nama, ušli u najsitnije djeliće materije i dokazali da ona nije čvrsta, da je ona samo vrtlog energije iz koje se razvio ovaj veliki svijet.

Ako je uistinu na početku bio Bog, mali univerzum, ono duplo biće koje je svojom misli u sebi osmislio pokret i čovjeka onda mi uistinu nosimo u sebi gene stvoritelja i u sebi nosimo cijeli svijet.
Zar ljubavni čin nije sjedinjenje energija u novo biće koje u sebi nosi znakove anime i animusa, duplo biće iz kojeg nastaje novi čovjek, novi mali univerzum.
Snaga stvaralaštva je od samog početka u nama, ono je tvar iz koje se razvio naš duševno- emocionalni univerzum, zaliha koju moramo znati vrednovati i koristiti. Naročito danas, kada smo bombardirani proizvodima tuđih ideja, trebali bi koristeći svoje zalihe razvijati svoje umijeće.

Direktna spoznaja svijeta u kojem živimo i spoznaja sebe samoga otkriva puteve ka tim, često zatomljenim, zalihama neprerađenih i nespoznatih osjećaja. Naše stvaralaštvo, umijeće našeg postojanja izrasta iz podsvijeti, onog beskrajnog mora naše svijesti u kojem prividno miruje naše osjetilno- osjećajno "Ja".
Zaronimo u sebe sama, zaplovimo nevidljivom dimenzijom prostor- vremena, tom čudesnom stvarnosti naše duše. Iz nje proizlaze ideje iz kojih nastaju nova znanstvena otkrića.
Intuitivno, neposrednim zamjećivanjem, ulazimo u beskrajni svijet ideja, doživljavamo svoje duhovne oluje iz kojih, kao bljesak munje, izrastaju naše misli. Misao putuje u nebo i spaja se sa izvorom, a njeni proizvodi ostaju oko nas kao izgovorena ili napisana riječ, nacrtana slika ili isklesana skulptura.
Bog, ono prvo duplo biće, sanja naš život i proizvodi energiju koja se uvlači u trenutak našeg svjesnog postojanja. Stvaralački um se pita iz čega je nastalo to duplo biće koje već milijardama godina neumorno snuje nove snove iz kojih izrastamo mi.
"Ex nihilo nihil fit" prvi je rekao Lukrecije
"Sve ima svoj uzrok" odgovaraju znanstvenici
"Što je uzrok postanku svijeta?" pitaju crkveni oci
"Svijet sam." odgovaraju znanstvenici
"Gdje je tu Bog?" pitaju crkveni oci
"Boga moram naučiti misliti i osjećeti jer on je u meni." odgovaram sjećajući se misli Giordana Bruna.
"Što je svijet?"
"To je ono što se događa u mojoj glavi"
"Tko je stvoritelj tog svijeta?" ustrajni u svom vjerovanju pitaju crkveni oci
"Ne vaš, nego moj Bog"
"Tko je tvoj Bog?"
"Energija kojom mislim, volim, osjećam. Ona je izvor i ušće mojih snova, njome vidim, slušam, kušam, mirišem i dodirujem, bez nje nebi bilo svijeta u mojoj glavi"
"Kako je svijet ušao u tvoju glavu?"

Svijet nije nastao, on nastaje i traje u trenutku u kojem ga spoznajem. Milijarde godina su skupljene u treptaju moga, tvoga i vašega oka. On je bio i on će biti, njega je spoznavao prvi čovjek kao što će ga spoznavati i posljednji.
Malen, neprimjetljiv i neosjetljiv pokret je stvorio prvu misao iz koje su se razvile sve ostale. Ulazim u katedralu svoje svjesne spoznaje, čujem misli Giordana Bruna i osjećam i njihovu istinitost.
Sveti gral, izvor života je u meni samoj, ali i u svakoj točki univerzuma. Krenuh mislima od svjetleće točke, zamišljam je kao središte svijeta i proživljavam početak.
Prvo je bila središnja točka zavrtanja, točka u kojoj su se susrele svijest i podsvijet, dva osnovna pola našeg postojanja iz čije se ljubavi rodio spiralni pokret i počeo stvarati samosvijest. Samosvijest raste, superstrune u njoj titraju, a spiralna dinamika misli stvara prostor u kojem samosvijest spoznaje nastajuće dimenzije. Središnja točka postaje struna i stvara drugu dimenziju, radius kružnice koja daljnim titranjem prelazi u kuglu. Prozračna kugla se kao balon širi, strune titraju u njoj, hrle u zagrljaj, sjedinjuju se i plešu, a iz tog plesa se rađaju nove strune koje svojim plesom stvaraju nove malene harmonične prostore, nove točkice. Milioni takvih malenih duplih bića plešući gluho kolo šire krug svog postojanja. Kola se odvajaju, nastaju nova izgledom drugačija kola. U sve većoj prozraćnoj kugli zasja svjetlo i pojavi se tama, svijest i podsvijest univerzuma se spojiše u život.
Superstrune, ta dupla samostvarajuća bića svojim neprestanim plesom grade atome, sjedinjuju se u ćelije, rastu u molekule sjedinjuju se u sunce i kugla dobi toplinu i nove zakone. Obasjana u cijeloj svojoj harmoniji kugla pleše svim svojim strukturama, iz nje u njoj izranjaju nove kugle i one plešući svoje puteve slijede sunčanu svjetlost na njegnom putu. Odjednom iz tame zasja plava kugla. U vrtlogu njenog nastajanja se odvojiše čestice i kao kristali zasjaše njenom površinom. Strune sunčeve svjetlosti se spojiše s tim kristalima. Iz te sinteze niknu zelena boja i izmješa se sa plavetnilom, a oko malene plave kugle nove strune zaplesaše svoj novi ples.
Plava kugla je dobila plašt i njime se odvojila i postala prepoznatljiva u Anima Mundi, samosvijesti univerzuma. Tu u tom plavetnilu vode i zelenilu života strune zaplesaše svoj samostalni ples.
Ecce, gle nastade zemlja. Autopoiesa, samostvarajući proces duplih bića pređe u dinamički samoorganizirajući proces cijelog sustava i postade prvi zakon koji je zavladao plavom kuglom. Ecosfera zasja svojom ljepotom i postade vječna pratilja najvećeg svećenika univerzuma, sunca. Vrijeme koje se iz prvog pokreta zajedno s njom stvaralo se podijeli u dan i noć, godišnja doba i godine i stoljeća. Prvi pokret, aktus purus je autopoieza, samoorganizirajući proces iz kojeg izranjaše mora, rijeke, brda i doline. Tako je iz prvog pokreta nastao plavi planet na kojem je pokret izrastajući iz sebe samoga razvio čovjeka.
Vidim plavu ljepoticu kao na dlanu i uspoređujem ja sa Campanellinom zamišljenom "Civitas solis", državom sunca. Ona je podijeljena u sedam sfera , sedam kontinenata, a njome doista vladaju, iz prvog pokreta rođena, tri kneza, Snaga, Mudrost i Ljubav i oni stvaraju prostor- vrijeme tu četvrtu protegu moga sna.
Odjednom spoznajem da sam doista rođena u sunačanoj državi snova. Ja sam čestica sreće, mira i ljubavi koja državu stvara. Campanellina utopija postaje moja stvarnost. Osjećam da otok, kojeg nema, ipak postoji, a za to postoje barem dva svjedoka država sunca i ja.