55. LJUBAV BOGOVA

 

        Jednom se veliko i žarko sunce zaljubilo u jednu malu, modrooku zvjezdicu. Zaljubilo se, jer se htjelo zaljubiti baš u nju.

        Slalo je sunce poslanike s darovima, slalo ih u prosce, sve zraku po zraku, sve sjaj po sjaj. No zaprošena je svaki puta izjavljivala kako ne vjeruje da nju prosi tako velik i moćan netko, nju, tako malenu, k tomu, jednu od bilijun bilijuna malenih. Zvjezdica, zaprošena, a neisprošena, klanjala se poslanicima, jedva se usuđujući pogledati ih u presjajni lik i lice. Govorila je slatko i tiho, jezikom poniznosti:

        “To nikako ne mogu biti ja. Njegovo se veličanstvo zabunilo. Molim vas, idite, i nađite koga je kralj zaista htio za nevjestu.”

        Ali sunce nije odustajalo.

        Bez zvjezdice, sva mu se slava činila tmurnom. Kako da je privoli, kako da je pripitomi? Naposljetku se dosjetilo. Otišlo je u prosce sâmo - tek u drukčijemu obličju. Odložilo je svoj nakit od žeženoga zlata, svoju odoru od rastaljenih dijamanata, svoje vulkanske izjave ljubavi. Preobuklo se u lik sličan liku male zvjezdice, da se ona ne bi uplašila i odbila ga. I nije se uplašila, nije ga odbila.

 

        Jedne noći, sunce je zašaptalo u uho usnuloj maloj zvijezdi:

        “Jesi li se ikada upitala tko sam ja?”

        Zvjezdica je iz sna odgovorila: “Ja dobro znam tko si ti.”

        Kralj se iznenadio.

        “Uistinu? I kako sad pristaješ na mene takvoga, kakav jesam? Zar je ova puka odjeća, ova krinka moje veličine obavila posao, kojega sav moj sjaj i snaga nisu uspjeli obaviti?”

        “Ah, ne kralju, nije me tvoja odjeća osvojila. Tvoja me žrtva, kralju, svezala za tebe. Nisi se libio biti malen i nejak, nisi se dvoumio ostaviti svoje zlatozarne dvore zbog ljubavi. Tako si osvojio moje srce.”

        Kralj se zadivio odgovoru. Osluškivao ga je u zamirućoj tišini, kao da je zvuk, koji ga sve više obuzima. Onda je upitao:

        “Reci mi još samo nešto: zašto si u početku uzmicala preda mnom? Kakvu si to ogradu bila podigla između sebe i mene? Zar nisi vjerovala mojemu izboru?”

        “Ah, ne, ne, kralju,” govorila je zvjezdica smiješeći se. “Nije se o tomu radilo. Ne, ne o tomu.”

        “Reci mi... o čemu onda?”

        “Bojim se da me nećeš razumjeti...”

        “Reci mi... Razumjet ću.’       

        “Ne mogu ti odbiti želju, pa makar me to stajalo tvoje odanosti. Moj prijašnji uzmak pred tobom bio je zapravo strah da ne izgubim obožavanje, koje sam prema tebi oduvijek osjećala.”

        “Ne razumijem,” trgnu se kralj svih sjajeva. “Tamna mi je tvoja riječ.”

        “Poslušaj me, gospodaru,” šaputala je zvjezdica iz dubine svojega sna. “Nije to neshvatljivo, i posve je istinito. Pitala sam se -možeš li ti uistinu biti  veliko i jarko sunce, ako prosiš beznačajnicu poput mene? Nekoga, tko ti nema ponuditi baš ništa, što bi tebe bilo dostojno? Nekoga, tko je samo mrvica tvojega blistanja? Plašila sam se da zbog takvoga izbora ne potamniš u mojim očima. Zato sam tvojim poslanicima govorila da si se zacijelo zabunio. Jer ljubav za tebe, i obožavanje tebe, meni su bili i ostali važniji čak i od tvoje ljubavi za mene.”

        Kralj je zaplakao.

        “Ništa o tomu nisam znao, ništa čak ni naslutio. Avaj, zar je tvoja ljubav za mene mogla biti moj suparnik?”

        “Tako je bilo sve dok mi nisi sâm došao u prosce,” reče zvjezdica probudivši se, i uzdrhtavši od svoje izgovorene tajne. “Tada sam napustila sve svoje strepnje i pitanja. Tada sam vidjela da ne mogu biti beznačajna, niti da se ti možeš zabuniti.”

         

       

        Od Njega voljeno, a sebi beznačajno... kakav nesporazum!

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 2.