LJUBAV

 

        Nikada nije bilo početka. Nikada neće biti svršetka. Postoje samo udasi i izdasi, duboki, i stanka između njih, široka. Za vrijeme te stanke, svih sedam svemira, cijelo postojanje, spavaju. No Velika je Svijest  budna.

        Pri kraju stanke, počinje izdisanje - stvaranje prostora i svijeta. Ono traje dok ne izađe sve što je ušlo. Opet stanka. Novi udah. I tako redom.

 

        Um zebe od te kružne slike. Pita:

“Je li velika Svijest sama? Je li zarobljena samom Sobom? Je li Ona neumorna žrtva paljenica na vlastitu oltaru? Je li prikovana na Svojemu redu i zakonu kao na križu, s kojega nema ni silaska ni uzlaska”?

        Avaj, kakva grobna pitanja, a smrti nema!

 

Duša probija vrh tjemena i vrišti:

“Nije li Velika Svijest  ljubav? Nije li”?

Sa svih strana jeke ispremiješano odgovaraju:

“Nije li ljubav velika? Nije li”?

“I nije li  ljubav sloboda”? vrišti dalje duša. “Zar bi Velika Svijest mogla izdržati sav taj koloplet kad Njezina ljubav ne bi bila jača, blaženija, vječnija, i bezgraničnija od svih sedam svemira”?

Sa svih strana rekoše jeke:

“Amen”.

 

 

Pojmovnik, redom:

 

Velika Svijest = Ono Jedno Jedino.

Amen = Aum, ime toga Jednoga Jedinoga.

 

Vesna Krmpotić, DAVNOBUDUĆA SADAŠNJOST   (još neobjabljeno)