Ljubav

 

    Ratko mahne rukom šankerici, ženi tridesetih godina, uredno vezane crne kose u pletenicu i zamoli:

    - Još jedno crno vino, molim. Večeras slavim i prekršiti ću svoje pravilo o dva vina: večeras ću popiti tri!

    Šankerica mu se prijazno osmjehne, i dok mu je točila vino, upita, jer bio je jedini gost i mogla se sasvim posvetiti njemu, zvonkim glasom:

    - A što slavite?

    - Godišnjicu! - spremno odgovori on. - Na današnji sam dan upoznao svoju ženu!

    Ona ga pažljivo pogleda: visok, tamnokos, sa vrlo malo sijedih, blizu šestdesete, ali koji dobro izgleda, čvrst je, trbuh mu je ravan, opaljena lica: sigurno mnogo provodi vremena na svježem zraku. Markantan muškarac, zaključi ona i pogleda ga u oči.

    - Lijepo što to slavite - reče mu šankerica nasmijano. - Ne poznajem mnogo muškaraca koji to slave.

    - Maza to zaslužuje - reče Ratko. - Ona je najljepša i najbolja žena na svijetu. Uostalom, i sami će te se uvjeriti: za pola sata će doći ovdje.

    - Zbilja ste neobični, gospodine - odvrati ona nasmijano. - Ovdje obično slušam sasvim drugačije priče. Pričajte mi o svojoj ženi.

    Nije ga trebalo nagovarati. Ratko je volio svoju Mazu, volio je govoriti o njoj, a i tri čaše crnog vina razvezale mu jezik, pa je glatkim riječima opisivao svoj prvi susret sa Mazom, taj davni događaj koji se zbio prije trideset i šest godina, a u njemu živi i titra svaki trenutak tog posebnog dana, dana koji mu je izmijenio život, baš kao da se dogodio prije trideset i šest minuta, a nikako godina: a šankerica se nalaktila na uglačani šank i očarano slušala njegove riječi, gotovo poeziju, kojom je taj neobični muškarac, opisivao svoju ženu, svoju ljubav. Iz svake je njegove riječi odjekivala ljubav prema Mazi: sve je volio na njoj, njenu kratku i plavu kosu, koja uokviruje njeno srcoliko lice, plave i sjajne oči, onaj divan nos, prćast baš koliko treba i ni milimetra više.

   Ratko je govorio, pogleda uprta u čašu crnog vina ispred sebe, ali nije vidio čašu: vidio je svoju Mazu, mladu, lijepu, prekrasnu, nasmijanu, dugih nogu koje je izazovno pokazivala njena crvena minica. U sjećanju su mu se smjenjivali događaji, čiji je glavni akter uvijek bila Maza: čitav mu je život sa njom preletio  u snu, sve je ostalo postalo nevažno pored njegove Maze. Ako se nešto dogodilo njemu, a da Maza nije bila prisutna; kao da se i nije dogodilo: odlazilo je u zaborav!

   - Pa, dragi moj gospodine - reče mu šankerica, kad je završio priču, podigao čašu i počeo polako i sa uživanjem otpijati plemenitu tekućinu - drago mi što sam ovo čula! Silno sam radoznala! Puknuti ću od radoznalosti!

   - Ne morate - odvrati on nasmiješeno. - Radoznalost možete odmah utažiti. Evo je, upravo ulazi.

   Šankerica se brzo okrene, silno radoznala, žarko želeći vidjeti ženu koja je toliko osvojila muškarca, i dah joj u grudima zastane, a oči joj se u nevjerici, širom otvoriše.

   U lokal je stupila debela žena pedesetih godina, kose bez sjaja, dok joj je stomak zbog naslaga sala podrhtavao prilikom njenog kretanja kroz prostoriju. Haljina, svečana, crna, obujmila je njeno ogromno tijelo, ali nije uspjela ublažiti njegovu grotesknost. Vrijeme nije bilo milosrdno prema njoj, debljina ju je poružnila, uspjela pobijediti i zamijeniti svaku crtu koja je nekad bila lijepa. Noge, nekad duge i vretenaste, sad su bile debele, bezoblične, činile se natekle, nabrekle. Jedino su oči bile mlade, divno plave i nasmijane i gledale su otvoreno u Ratka, netremice i sa obožavanjem.

   Sva smućena, šankerica se okrene prema Ratku, misleći kako će joj on objasniti što se to u stvari događa: šali li se on sa njom? Očekivala je ugledati prekrasnu damu u zrelim godinama, koju vrijeme nije pobijedilo! Ali se još jednom silno iznenadi ugledavši Ratkovo lice, koje se radosno smiješilo prema debeloj ženi.

   Sa čuđenjem je promatrala preobražaj koji se odigrao pred njom: Ratko je ustao, prišao svojoj Mazi, blago je pomilovao po licu, a svaki je njegov beskrajno blagi dodir pjevao pjesmu bezgranične ljubavi.

   I šankerica shvati: za Ratka je vrijeme stalo i njegova Maza izgleda isto kao i prije mnogo godina, a kako izgleda drugima, Ratka nije zanimalo.

   Nježno obgrlivši jako široka, izobličena zbog prekomjerne debljine ženina ramena, Ratko je odlučnim korakom povede prema izlazu, prema još jednoj posebnoj večeri provedenoj sa voljenom.

   Šankerica ostade sama, uzdrhtala, sve se u njoj kovitlalo: u dubini sebe osjećala je da je prisustvovala nečemu veoma rijetkom. Iz grudiju joj se otme dubok uzdah, dok je uzimala Ratkovu čašu, na čijem je dnu ostalo malo vina, izlije čašu i postavi je visoko, gotovo nedostupno dohvatu, između dvije stare i opletene boce, odlučivši u trenu: nitko više nikada neće piti iz te čaše!

   

"Copyright © 2005. misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora".