Na tren joj kroz sjećanje prolete scene iz prošlosti. 

Mlada žena, sposobna, ambiciozna, nakon što je djecu malo podigla na noge, počela je tražiti posao jer prethodni  je napustila da bi bila uz djecu.

U oglasniku je našla jedan jedva zamjetljiv oglas u kojem je stajalo da tvrtka traži administratora za uredske poslove i računovodstvo. Odmah je znala da vjerovatno odgovara svim uvjetima iz tog oglasa, a kad je čula glas s druge strane telefonske žice, bila je gotovo sigurna da će posao i dobiti. Glas je bio nekako melankoličan, tužan, prepukao, ali istovremeno i tih i nježan, vrlo uljudan, i kao da je htio reći; „Dođite odmah“, no razgovor je ipak dogovoren za sutra ujutro.

Ujutro se pažljivo dotjerala.

Obukla je svoju omiljenu kombinaciju, crveni kostimić koji je obožavala i koji je vrlo dobro pristajao njezinom vitkom tijelu, a na lice je stavila vrlo malo šminke, tek toliko da istakne oči i usta. Njezinom licu šminka i nije bila potrebna. Imala je čist ten, bez bora, vrlo lijepe usne i  sjajne oči. Posebno sjajne. U njima se istovremeno iscrtavala i tuga, bol, patnja, radost, toplina, ljubav – svi mogući osjećaji u jednom odsjaju. Začudila se kad je  vlasnika zatekla kako ju nestrpljivo očekuje, kao da mu od njezinog zaposlenja ovisi život. Nije shvaćala, ali nije se puno ni brinula oko toga jer ju je osvojio njegov glas, izgled, nastup. Nije ju ni pitao što zna. Jednostavno je rekla da voli raditi, da bi željela napredovati i da joj nije teško učiti.

Počela je raditi odmah, dva dana nakon razgovora i zaista je uživala u svom poslu. Na žalost, bila je prepuštena sama sebi, jer se žena koja je s njom radila „razbolila“ – vjerovatno s ciljem da ju ostavi samu kako bi i ona odustala od posla, a vlasnik je morao na neodgodivu operaciju sinusa koju je odavno već dogovorio. Dan prije operacije, njih dvoje sjedili su sami, u uredu, ni jednom se nije išlo kući, iako je radno vrijeme već odavno završilo. Dugo su pričali o svemu, pa su tako, iako su ovih dana bili veoma službeni, odjednom počeli potpuno prijateljskim tonom, i lagano su počeli jedno drugom otvarati dušu.

Saznala je da je on oženjen, ne baš sretan u braku (što se vidjelo i iz njegovih tužnih očiju i glasa), sa ženom starijom od sebe i veoma čangrizavom, ali imao je prekrasno dijete koje je bilo sav smisao njegovog života i najveća radost. Zbog djeteta se isplatilo živjeti i veseliti se svakom danu u kojem ga je brižno pratio i gledao kako  raste. 

Ona je njemu ispričala kako se vrlo mlada udala, sa samo šesnaest godina kako bi pobjegla od maćehe koja je bila upravo poput onih iz bajke, zločesta, pokvarena, zlonamjerna, i od oca alkoholičara koji je vrlo često tukao bez ikakvog razloga i zatvarao nju i braću u kuću i nije im dozvoljavao nikakav kontakt sa vanjskim svijetom. Učenjem je pokušala nadoknaditi sve ono što joj je život uskratio, pa kako je svo svoje vrijeme posvetila knjizi bila je najbolja gotovo u svemu.  Udala se ni sama ne znajući kuda srlja, i kamo. Što je to značilo brak, obaveza, djeca – to je sve otkrivala kasnije, usput odrastajući i sazrijevajući zajedno sa svojom dječicom koju je u tom braku rodila. Obožavala ih je. Njezin život bez majke koja je umrla sa nepunih 26 godina, bez očeve ljubavi koji je osjećao samo ljubav prema alkoholu učinio je od nje izuzetno emotivnu i osjećajnu osobu prepunu ljubavi koju je poklonila svojoj djeci. Kad god bi o njima pričala pogled joj više ne bi bio tužan već prepun zlatnih zvjezdica i nekog posebnog sjaja, a već trenutak potom lagano bi nagnula glavu na jednu stranu, duboko se zamislila i prepustila se svom svijetu koji je stvorila za sebe da bi pobjegla iz stvarnosti. 

Ugodno se osjećala uz njega. Trnci koje je osjećala kako se ispod kože penju njezinom krvi nije razumjela. Nikad do sad još nije voljela, i nije mogla znati da to lupanje srca, vrućina koja joj svaki put navre u obraze prelivene purpurnim crvenilom, da je to znak zaljubljenosti. Znala je samo da joj je s njim vrlo ugodno, da joj je bez njega teško, i da je s nestrpljenjem svaki put iščekivala njegov ulazak kroz vrata ako ga tog trenutka tamo nije bilo.

Bila je tužna zbog operacije na koju je morao ići. U jednom trenutku poželjela je da mu rukom pređe preko čela kako bi zaboravio na strah, baš onako kako to radi svojoj djeci pred san, a nakon toga im utisne nježan majčinski poljubac u čelo. No on nije bio njezin i nije to smjela, a ona je bila vrlo odana žena i nije ni pomišljala na nikakav grijeh.

Dani koji su uslijedili bili su izuzetno teški za nju. Brinula se o računima, plaćanjima, uvozu, proizvodnji. Silno se trudila da baš sve bude u najboljem redu i da nigdje ništa ne zapne kao da je sva njena sreća ovisila samo o tim postupcima, a u dubini duše znala je da to radi zbog njega, jer to njemu puno znači, jer će on biti sretan da sve bude na svom mjestu kada se vrati.

Čula je da je dobro, preko ljudi iz tvrtke koji su s njim bili bliski. Ona ga nije smjela, niti se usudila ga nazvati. Nikad ga ne bi nazvala bez dozvole, a silno ga je željela čuti, samo na tren da mu čuje glas.

Iznenada zazvoni telefon. Kolegica ju onako zbunjeno pogleda, jer nakon što se javila shvatila je da je s druge strane  bio vlasnik koji je izričito tražio da mu se ona javi na telefon.

Podigla se sa stolice, onako sva smetena, gotovo da je srušila monitor sa radnog stola od brzine kojom je poletjela da ga čuje. Još uvijek nije bila svjesna što se s njom zbiva, samo je znala da taj njegov poziv, da je to bio jednostavno zov sudbine jer ona je tako silno o njemu razmišljanja da gotovo da je mogla u svom tijelu osjetiti bol koju on osjeća.

Nije mogao glasno govoriti, šaputao je, a njoj se ipak učinilo kao da je njegov glas, glas nježnih struna violine. Njezino srca pjevalo je uz tu muziku njegovog glasa, tu i tamo prekidajući s bučnim tonovima krvi koja je kao luda bubnjala njezinim aortama, od uzbuđenja. Koliko puno sreće je bilo u tom jednom jedinom  trenutku, u samo jednoj minuti. Cijeli svijet je u tih nekoliko titraja imala na pladnju. Ništa joj drugo nije trebalo, nije bila ni gladna, ni žedna, niti je razmišljala o tome da treba ići kući, svojoj dječici, domu, obitelji, ničemu. Ovog trenutka i ovdje bitan je bio samo njegov glas i on.

Nepovratno se zaljubila, to je sad već svima bilo jasno. Zavoljela ga je svom snagom svojeg mladog srca. Snagom kakvom se samo prvi puta voli. Upravo onakva kakvu dožive djevojčice prilikom odrastanja i dozrijevanja, kada po školskim hodnicima šapuću svojim prijateljicama o njemu, o tome kako je prošao pored njih i šapnuo im po koju lijepu riječ, ili im se samo nasmiješio u prolazu. Tako je nevina bila njena ljubav, a istovremeno je bila velika, najveća, jedina, prva i neponovljiva. U toj njezinoj jednoj jedinoj ljubavi bile su sadržane sve do sad nedoživljene ljubavi za kojima je žudila, u noćima ispunjenim suzama i boli zbog unutarnjih i vanjskih modrica koje joj je nanio život.

Iako je on trebao odležati nekoliko dana kod kuće, već idući dan iznenadila se ugledavši ga na vratima ureda. Ni sama nije znala kako postupiti, ali jednostavno se bez glasa digla, primila ga za ruku i gledala ga. Dugo, dugo, s onim svojim bisernim očima, s odsjajem tuge i odsjajem sreće u isto vrijeme i ljubavlju kakvu je samo ona mogla imati u svom srcu.

Neproživljenu ljubav, nikada do sada nikome poklonjenu, osim njezinoj djeci, ljubav zapakiranu u proplakanim noćima.

Njegov dodir, samo dodir u prolazu bio je vilinski dodir. Liječio je sve njene boli i sve njene patnje. Krvlju je taj dodir dopirao sve do njenog srca, prodirući dalje sve do duše koja je izbezumljena lepršala unutar tijela.

„Ne smiješ ga voljeti"!

"Ne smiješ to raditi"!

 "Obuzdaj se"!

 "Za Boga miloga, što ti je jesi li poludjela, to je grijeh"!

- odzvanjalo je u njenoj mladoj i nevinoj glavi, dok je istovremeno  netremice gledala u njega, a rukom dotaknula njegovu. Kako odoljeti nekom koga voliš svakom svojom porom, svakim otkucajem svog srca.

U jednom trenu joj kroz misao prođe da bi najbolje bilo da se negdje makne. Preveliko je bilo iskušenje, zov srca, treptaji koji se ne smiruju, gotovo su je dovodili do ludila.  Krenula je prema ormaru sa dokumentima kako bi pobjegla od same sebe. Srce je bio njezin izdajnik, obrazi su joj bili crveni kao gljiva muhara, mrzila je samu sebe što se tako rendgenski vidjelo sve što se u njoj događa. U usporedbi s njim, iskusnim čovjekom, s nekim tko „nije od jučer“ ona je izgledala kao Trnoružica, kao da se probudila iz stoljetnog sna nakon poljupca njenog princa.

Dobra riječ, da, jer shvatila je u jednom trenu da je on upravo njezin princ. Odabranik njezinog srca jer nije uspjela pobjeći ni od sebe ni od njega iako je tog trena to tako žarko željela. On je pošao za njom, i dalje joj lagano dodirujući ruku, potpuno nevino a opet tako strastveno  da je u tom trenutku proživjela više strasti i zadovoljstva nego nakon stotine noći provedenih u bračnom krevetu.

Okrenula se licem prema njemu, a on ju je samo lagano rukom pomilovao po obrazu i utisnuo nježan  poljubac.

Bože, kako je to nježan poljubac bio!

Takav poljubac njezino ranjeno srce, gladno ljubavi, nikad još do sada nije primilo. On je bio polovica njezine duše, ona polovica koja je davno negdje otcijepljena lutala svijetom, bezumna, tražeću svoju polovicu i konačno su se našli. Njih dvoje bili su jedno – to je bilo nesumnjivo.

Nakon što je ozdravio, vratio se na posao. Njihovi dani bili su ispunjeni srećom, radošću, silnim zadovoljstvom.

Nije bilo nikakvih seksualnih užitaka između njih ali u njihovoj blizini je u zraku titrala takva milina da su svi koji bi ušli u prostoriju odmah osjetili da tu vlada ogromna i neizmjerna ljubav, ljubav kakva je možda bila samo opisana perom srednjovjekovnih pisaca.

Nekih mjesec dana nakon što se potpuno oporavio, sjedio je kao i uvijek sam, u svom uredu, ne želeći ići baš nikud, zatvorivši se u svoj svijet tuge i snova, ploveći mislima morem koje je neizmjerno volio, sanjajući o nekom drugom svijetu, svijetu ljubavi u kojem bi on i ona zaista mogli biti jedno. Slomio se, popustio strastima protiv koje se borio svom snagom znajući da im se ne smije prepustiti jer bi to za njih oboje značilo pravi pakao s obzirom na to da oboje imaju obitelji.

Uredi su im bili spojeni, jedan do drugog, i ona ga je gledala svojim smeđim očima, poželjevši da ima neki čarobni štapić kojim bi jednostavnim zamahom ruke prenijela ih daleko odavde, u neki dio pustinje, prašume, na neki otok, bilo gdje, gdje nije bilo onih koji su kao kobci stražarili nad svakim njihovim pogledom i pokretom. 

"Idem kući", rekla mu je.

"Moram ići, skuhati ručak djeci, napisati sa starijim sinom zadaću. Mali su, trebaju me, ne mogu više ostati".

"Idite", rekao je tihim i slomljenim glasom, kao rijetko do sada.

"Idite, nemojte dopustiti da vam pretjeranim razmišljanjem uđem pod kožu, da previše o meni brinete".

"Već ste mi ušli po kožu" - rekoh. "Od prvog dana od kad sam vas ugledala ste posebna osoba u mom životu. Od toga se ne mogu obraniti. I srce mi se kida kada vas vidim tako sjetnog, nezadovoljnog, samog".

Na te riječi on se podigao, krenuo prema meni, zagrlio me najtoplijim zagrljajem koji je ikada postojao ili bio opisan u bilo kojoj ljubavnoj priči i spustio poljubac na moje žedne usne. Poljubac koji se jednom primi i od njega umire. Od sreće, ne od tuge.

Poljubac koji nije završio na usnama. Taj poljubac je trncima krenuo niz moja leđa, spustio se niz noge, kroz želudac vratio do srca odakle sam mu ga dršćući uzvratila, ja – u srcu  mala djevojčica a u životu mlada žena, majka, nikad do sada na takav način ljubljena. Ispod mojih nogu tutnjala je zemlja, mislila sam da se tlo ispod nas otvorilo i da smo odletjeli nekim posebno stvorenim tunelima, putevima koje je naša ljubav otvorila samo da bi mi tim stazama prošli. Bio je to tek jedan trenutak, a u tom trenutku sadržan cijeli svijet, i više od tog svijeta, sadržano sve postojanje, cijeli univerzum, sve što je ikad bilo i biti će. Poljubac koji će u njoj živjeti dok god i njezina duša bude živjela.

Pomilovala ga je po obrazu i otišla kući. Vozila se kući ni sama ne znajući kako. Drhtala je, tresla se, strast joj je još uvijek prolazila tijelom sve do stopala kojim je pritiskala papučicu.

"Bože, što mi se to događa? Kakvi su to osjećaji koji su tako ovladali mojim tijelom i dušom"?

"Zar ja koja toliko vjerujem u Boga, u obitelj, u svih Deset zapovijedi Božjih, zar da prekršim te zakone zbog jednog poljupca"?

A kako odreći se te ljubavi, tog poljupca, kako se odreći nečeg što nikada do sada nisi imao prilike doživjeti? Kao da gladno dijete stoji ispred stola prepunog kolača, sa široko rastvorenim očima gutajući to obilje slasti ispred sebe a ne smije pružiti ruku.

"Kako se boriti s tim? A moram, znam da moram"! razmišljala je u sebi dok se vozila prema kući.