Vilko je, naravno, liticu viđao mnogo puta prije ovog dana. Svaki put, kad bi u onim dalekim vremenima trčao šumom, uska ugažena staza dovela bi ga do podnožja litice ispod koje je morao proći, ako se namjeravao popeti uz brdo do onih prokletih bunkera zaostalih još iz dalekih ratova. Bio je to duži i najteži put kojim je volio trčati i bila je potrebna velika snaga u nogama da bi ga se uspješno pretrčalo.
   Staza je bila vijugava, vrlo uska, kamenita, a oko nje rasla je kadulja koja bi, kad bi joj nastupilo doba cvjetanja, predivno mirisala. A visoki borovi pružali su hladovinu i po najtoplijem ljetnom danu. Vilko bi lagano trčeći širom otvarao usta i požudno udisao mirisni zrak, puneći pluća zadovoljstvom. Na liticu nije obraćao pažnju. Nije ga zanimala. Mislio je na kozju stazu koju mora pretrčati i koja će ga dovesti ravno na vrh litice, sa koje puca predivan vidik. Gore, na vrhu litice, stajao bi jedan dugi i zadovoljni trenutak i pogledom milovao udaljena i poznata brda. A zadovoljstvo zbog snage koju bi osjećao uz umor kojeg je pobjeđivao, izmamilo bi svaki put osmjeh na njegovo znojno i zažareno lice.
   Više nema toga. Ne trči više. Gotovo je. Ostalo je samo hodanje koje ga nije sasvim zadovoljavalo. Hodanje mu nije tjeralo krv na brže strujanje, nije pričinjavalo neko posebno zadovoljstvo. Pa se odvažio na brzi hod uz strmo brdo. I tada je, tek tada, počeo na liticu gledati drugačijim pogledom. Ulijevala mu je strahopoštovanje. Osjećao je kako ga zove. Mami. Doziva.
   Sam, bez Dorine, koja je bez njega otputovala na ljetovanje, često bi sa kujicom Loksi hodao šumom. I svaki bi put zastao iznad litice, gledajući u ponor ispod nje. Visoka pedesetak metara i gotovo kao nožem odrezana od brda, ulijevala je strahopoštovanje.
   Pažljivo zagledajući, Vilko je primijetio nešto što je podsjećalo na stazu, ali što nikako nije bila staza. Moglo se tom "stazom" popeti. Teško i sa mukom, ali moglo se. I čim je to pomislio, Vilko je odlučio popeti se uz vražju litici ispod koje je bezbroj puta protrčao i sa koje je bezbroj puta promatrao panoramu.
   - Popeti ću se uz tebe - glasno je rekao u vjetar, stojeći na rubu litice i u glavi zacrtavajući zamišljeni put.
   Pas se do njegovih nogu uzvrpoljio i zacvilio. Vilko se sagnuo, potapšao Loksi po maloj glavi i rekao:
   - Ne ti, curo. Ti ćeš taj dan, kad se odlučim na ovu ludost, ostati kući.

   I evo ga. Taj je dan konačno osvanuo. Jesen samo što je otpočela, dan je bio bez vjetra, lišće je mirovalo, toplo je, ali ne previše. Idealno za penjanje. Za osvajanje litice koja se činila neosvojivom.
   Što bi rekla Dorina da ga sad vidi?
   Vratila se s ljetovanja i pozvala ga i Vilko je otišao kod nje i bilo je dobro, Ali ... nešto se promijenilo, nešto kao da je nedostajalo. Nije znao što i nije to mogao imenovati i baš zbog toga ga kopkalo. Je li bila s drugim?

   - Jesi li bio sa kojom - upitala je Dorina upravo u tom času dok mu je ona misao još uvijek strujala krvnim žilama - dok me nije bilo?
   Nije bio. Nije osjećao potrebu. Da joj to prizna?
   - A ti? - uzvratio je pitanjem. - Ti si bila na ljetovanju, ti si se provodila.
   - Naravno da nisam - uvrijeđeno je odgovorila Dorina, a kosa neobične boje divlje se zatresla zbog njenog odmahivanja glavom: tjerala je i samu misao od sebe, shvatio je Vilko i bilo mu drago.
   - Nisam ni ja - rekao joj je u kosu i privukao k sebi, bliže, da osjeti njeno dugo i vretenasto tijelo koje mu je nedostajalo. - Znaš, nisam baš u cvijetu mladosti i nije mi teško bez seksa izdržati desetak dana.
   - Za starca kakvim se prikazuješ - rekla je ona smijuljeći se na Vilkovim grudima i on je osjećao njen dah koji ga draškao - nisi toliko ni loš.
   - Mislio sam na tebe -priznao je Vilko.
   - Ozbiljno? - Podigla je glavu s njegovih grudi i nalaktila se u krevetu, zagledavši mu se pravo u oči. - Jesi li mnogo mislio na mene?
   - Jesam, prilično.
   - Zašto je onda ovako? - upitala je ona žalosno.
   - Ah! I ti osjećaš ...
   - Naravno da osjećam - ljutito je rekla. - Nešto kao da se promijenilo.
   - Što?
   - Ne znam, ali dala bih deset godina života da doznam - rekla je strastveno Dorina, a Vilko je tog trenutka odlučio: sutra! Sutra je taj dan, sutra se penje na liticu.
   - Što sam sad nesmotrenog rekla? - upitala ga je.
   - Ništa, sve u redu - rekao je Vilko. - Zašto pitaš?
   - Tvoj pogled - odgovorila je ona.
   - Što je s mojim pogledom?
   - Promijenio se. Sasvim se promijenio. Kao da si ...
   - Kao da sam što?
   Nije odgovorila. Ponovo je spustila glavu na njegove i grudi i Vilko je nastavio milovati kosu koju je toliko volio.

   Litica se nadvisila nad njega, a Vilko je uzdignute glave prkosno gledao u nju, nastojeći memorirati "stazu" koja je postojala samo u njegovo umu. Pamtio je svaki znak koji mu može pomoći i zatim, duboko udahnuvši i popivši mali gutljaj vode koju je ponio sobom, počne uspon.
   U početku je bilo sasvim lako i dobro je napredovao, ali onda iznenada dođe do strmog, sasvim strmog dijela i shvati da je promašio. U zamišljenom putu nije bilo tolike strmine. Pogrešno je skrenuo. Da se vrati? Napredovao je već približno tridesetak metara u visinu i nije se želio vraćati. Gubiti poziciju.
   Stajao je priljubljen uz stijenu, dok mu je sunce grijalo leđa i razmišljao. Zatim ugleda onaj sivi kamen sa malim i sasvim kržljavim borićem i shvati: dočepa li se borića, može se pomoću njega izvući i ponovo se naći na njegovoj zamišljenoj stazi koja to nije bila. Ispruži ruku koliko god je mogao, ali do zelenila koje se nikako nije moglo nazvati stablo, još nije dopirao ni vršcima prstiju. Osjetivši kako gubi ravnotežu, ne razmišljajući, sasvim nagonski, jednostavno se opusti i prokliže malo naniže. Pravo do borića za kojeg se čvrsto prihvati objema šakama.
   Pogleda prema gore i vrh mu se učini beskrajno dalekim. Ujedno osjeti i bol u desnoj nozi. Kao da mu nešto nije u redu s zglobom.
   Vilko obori pogled u namjeri pogledati nožni zglob, ali ugleda provaliju ispod svojih nogu i divlje uzbuđenje pomiješano s strahom, jurne mu žilama. Prisili se smiriti i prikovati pogled za članak na nozi, zanemarujući provaliju ispod sebe, ne obraćajući pažnju na dubinu. Nije važna provalija, samo je članak iznad stopala važan.
   Ugleda poderanu čarapu i krv kako se polako slijeva preko čarape i tenisice. Mora da je zarezotina prilično duboka. A nije ni osjetio udarac. Uzbuđenje …
   Kako zaustaviti krv? Shvati da je to nemoguće i kako mu ništa drugo nije preostalo, nego nastaviti se penjati. Samo prema gore. I još gore. I nikako ne gledati dole. Zaboraviti na to što se nalazi ispod njegovih nogu. Samo je ono gore važno. Ništa drugo. Ništa više. Samo prema gore!
   I onda, činilo mu se nakon dugog, dugog vremena, odjednom se pred njegovim očima otvori pogled na proplanak i Vilko shvati da je dopuzao do vrha, ostavivši liticu sa njenih strmih pedesetak metara iza sebe.
   - Čovječe - reče muškarac kojeg Vilko tek sad ugleda, posljednjim korakom stupajući na proplanak - što vam je to trebalo?
   Vilko se nasmije i sagne, pa zagleda u ranjen zglob. Ružno je otekao i već su se na toj neuobičajenoj debljini oslikavale dugine boje.
   - Jedno sam vrijeme mislio da nećete uspjeti - reče muškarac
   - Uspio sam - ponosno reče Vilko i shvati kako to mora glupo zvučati, pa obori pogled.
   - Povrijedili ste se - primijeti muškarac. - Za razliku od vas, do vrha sam stigao kolima, željan svježeg zraka. Odbaciti ću vas kući. Ne možete hodati s takvom nogom.
   Vilko zausti odbiti ponudu, ali se predomisli. S takvim zglobom bilo bi pravo mučenje hodati još približno pet kilometara do kuće.
   - Hvala vam - reče osmjehujući se. - I zahvalan sam na ponudi.

   Dorina je nazvala već sutradan.
   - Je li to istina? - upitala je, a on je, držeći omotanu nogu visoko na pisaćem stolu pored monitora, zamišljao kako ljutito skuplja usta.
   - Što to?
   - Znaš ti! - odrezala je. - Mogao si poginuti!
   - Tko ti je rekao?
   - Nije važno! - ponovo je odrezala: sasvim neuobičajeno za njenu uobičajenu blagost. - Je li istina?
   - Istina je.

   - Dolazim odmah! - rekla je i prekinula vezu.
   Vilko se nasmiješi. Još nikad Dorina nije bila kod njega, u njegovom stanu, uvijek bi on odlazio k njoj. A sad dolazi.
   I dalje se osmjehujući, Vilko spusti nogu sa stola, pripremajući se za Dorinin dolazak i osjećajući uzbuđenje zbog toga. Vratilo se ono što je nedostajalo između njih. Vratilo se, osjeća to, a siguran je, kako i Dorina osjeća.
   Još je jedna litica pobijeđena.

 
   Copyright © 2010. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.