"umrijet će, prije nego išta uspijemo napraviti", šapnula mi je kolegica čim nam je uspaničena žena koja svo vrijeme nije prestajala pričati otvorila vrata stana. čovjek je sjedio na kauču blijed, kašljao je i borio se za posljednje uzdahe.
tada sam prvi put vidjela onaj izraziti sivi trokut smrti s vrhom u korijenu nosa koji se širio do ispod usana i brade. umro je na putu do bolnice.
bilo je to opterećujuće iskustvo, teže od onih očekivanih umiranja na onkologiji, tumačila sam ga kao naš neuspijeh da spasimo život, dugo razmišljala i pitala se da nismo nas dvije na neki način zakazale, zakasnile, nešto pogrešno uradile te vruće subote u 3 poslijepodne kad se nikome ionako ništa ne da. izležavale se smo se u parku, slušale radio, nagađale što bi mogao biti razlog slijedećeg poziva za pokret....
neki moji poznanici su se ismijavali s veličinom plaće na tom dodatnom poslu, drugi su to smatrali humanitarnim radom, volontiranjem, smislenim žrtvovanjem svog slobodnog vikenda u gradu u kojem se stalno nešto događa, a bili su svjesni da se nesreća može dogoditi i njima.
rekla sam, još neko vrijeme, imam volje, imam snage, a i moglo se vidjeti svega, baš svega i svačega. tu više naučiš nego po svim bolnicama i odjelima zajedno.
a često sam govorila da želim doživjeti jedan porod, na putu, prije nego stignemo do bolnice, samo jedan porod kao nešto lijepo, kao neku nagradu, nadoknadu, utjehu za sve ono ružno čega sam se nagledala.... no, sve trudnice smo na vrijeme i čak bez neke velike jurnjave dopremale na odjel, tim bebama se jednostavno nije žurilo.....
i onda se dogodio susret s jednom mladom Turkinjom, nedugo nakon toga i kraj mojih hitnospasilačkih aktivnosti. jer jednostavno nisam više imala vremena pored svih drugih poslova koje sam radila gotovo istovremeno.
kad smo stigle na dojavu, pred zgradom nas je dočekao zaručnik te djevojke, s lisicama na rukama, u pratnji policije. nedaleko od njih je stajala majka mlade trudnice i vikala na sav glas što na turskom, što na njemačkoj: „idi u pakao, gorit ćeš u paklu, vrag neka te nosi, tebe i tvoje kopile“.... te riječi su bile namijenjene njenoj kćeri. „osramotila je obitelj, zatrudnila s kriminalcem, zaslužuje smrt, ali Alah će se pobrinuti da bude kažnjena“, pokušala mi je objasniti svoj bijes.
djevojka se pokušala otrovati tabletama, a njena sestra je pozvala hitnu nakon što ju je našla u kupaonici bez svijesti.
već u kolima kad smo je priključili na infuziju, počela se buditi i jecati:“moja beba, moja beba je mrtva, pustite me da i ja umrem“.... dan prije bila je kod ginekologa koji ju je nakon ultrazvuka hitno uputio u bolnicu, gdje su joj rekli da će roditi mrtvo dijete, a ona je pobjegla prije nego su je uspjeli pripremiti za operaciju.
godinama nakon toga, još i dandanas, ja se prenem na svaki zvuk sirene i pred očima mi prelete sve one slike užasa iz onih vremena moje neustrašivosti i entuzijazma koji su nerijetko splašnjavali pred prizorima i sudbinama ljudi kojima se više nije moglo pomoći ili rasli do nebesa kada smo imali osjećaj da smo spasili još jedan život. kakav takav.
djevojka je preživjela, kasnije je nisam više vidjela, ali upamtila sam njeno ime i datum rođenja. tražila sam je godinama, samo da oćutim neki znak da je živa i da je sada sve ok. i naletjela sam na njene podatke i anamnezu, naoko slučajno, 6-7 godina kasnije; normalan porod, djevojčica. onda sam vidjela da je u međuvremenu rodila još jedno zdravo dijete. eto, nakon onoga svega što je tamo pisalo kao tragičan završetak prve trudnoće. i vidjeh u toj djeci njenu radost i smisao..... jer vjerujem da to jesu i da svim patnjama jednom dođe kraj.
i to mi bi više od ispunjenja one moje nikad ostvarene želje....
ponekad me još samo zaboli lijevo rame....
bglavac
irida
edin.kecanovic
