Neki kralj dobio na dar dva sokolića. Odmah ih je povjerio na dresuru vrsnu poznavaocu ptica. Nakon nekoliko mjeseci, učitelj poruči kralju da je jedan od sokolića izvrsno dresiran.

„A drugi?“ upita kralj.

„Žao mi je, Veličanstvo, drugi se sokolić čudno ponaša. Možda boluje od kakve rijetke bolesti, ali nitko ga ne može pokrenuti sa stabla na koje je postavljen prvoga dana. Jedan se sluga mora svakodnevno penjati na stablo da mu donese hranu.“

Kralj sazove veterinare, liječnike i stručnjake svih vrsta, no nitko nije uspio privoljeti sokola da poleti. Uposlio je dvorane, generale i najmudrije savjetnike, no nitko od njih nije sokola mogao pomaknuti s grane.

Kralj je s prozora svoga dvora promatrao sokola kako danonoćno nepomično stoji na stablu. Jednoga je dana izdao proglas u kojem je zatražio pomoć svih podanika ne bi li se problem konačno riješio.

Sljedećeg  je jutra otvorio prozor i veoma se začudio kad je ugledao sokola kako ponosno leti iznad stabla u vrtu.

„Dovedite mi čovjeka koji je to postigao!“ naredi kralj.

Doveli su mu mlada seljaka.

„Ti si privolio sokola na letenje? Kako si u tome uspio? Da nisi čarobnjak?“ upita kralj.

Mladić sramežljivo ali zadovoljno objasni: „Nije bilo teško, Veličanstvo. Odrezao sam granu na kojoj je sjedio, a sokolić je tada shvatio da ima krila i počeo letjeti.“

Bog ponekad dopusti da nam odrežu granu za koju se svom snagom držimo, kako bismo postali svjesni da imamo krila.

Bruno Ferrero