14. LICE I ZRCALO

 

        Bilo jedno obično lice, i jedno obično zrcalo. Nisu se poznavali, sve dok se jednoga dana nisu sreli. Tada su postali posve neobični.

Lice se ogledalo u zrcalu i zasjalo od čuda i sreće. To obično lice bilo je naime prekrasno, najljepše. Zrcalo se također silno razveselilo, jer eto, našlo je to sanjano lice kojemu je – samo njemu – moglo dobaciti odraz vrhunske ljepote. Nijedno drugo zrcalo, nijedno drugo lice... nisu mogli jedno drugomu to priuštiti.

Lice se nije odmicalo od zrcala. Kad su noge izlazile poslom ili zabavom u grad, ruke su nosile torbicu i u njoj zrcalo.  Ako bi zrcalo ostalo kod kuće, ono se maglilo i rosilo, čak i mrštilo. Štogod bi se u njemu tada ogledalo, postajalo je mutno i suzno, hrapavo i zadimljeno, gotovo sumračno. Kad bi se lice vratilo kući, zrcalo je živnulo, zasjalo, jasno se nasmijalo. Tako su živjeli zrcalo i lice – jedno za drugo, jedno u drugomu, jedno ispunjeno drugim.

Jednoga se dana dogodila nesreća: zrcalo je kliznulo iz ruke, palo na pod, razbilo se. Lice je briznulo u očajnički plač. Ni otac, ni mati, ni sin, ni muž, ni brat, ni prijatelj, nitko nije mogao stati u stope zrcala, nadoknaditi sliku. Kleknulo je lice da pokupi komadiće, da ih nekako sastavi. Sve ih je uspjelo naći i sastaviti, osim jednoga. Jedan se maleni komadić, najmanji, bio netragom izgubio. Lice ga je tražilo posvuda, ali njega nigdje. Pod stolom, na stolu, pod sagom, na sagu, u kutu, na putu, za pragom, pod tragom... Zdvojno ga je tražilo u neotvaranim škrinjama, među predačkim tricama, među grinjama, u pljesnivim pismima. Nigdje njega. A bez toga zadnjeg komadića, zrcalo nije vraćalo sliku ljepote.

Onda je lice krenulo svijetom da traži i traži. Zavirivalo je pod svaki list, svaki kamen. Obišlo je sva carstva, pokucalo na tolika vrata. Ah, ni umrijeti nije moglo dok ne nađe ključni komadić. Stotinama je i tisućama godina hodalo zemljom, tražeći izgubljeni dijelak svojega ogledala, svojega izgleda.  

Jednoga dana, u sam njegov suton, putem je naišao neki starac. Zagledao se u lice. I zastao, zadivljen.

“Nešto ti blista iznad sastavka obrva”, rekao je. “Kao da je komadić zrcala”.

“Ah tako”, kriknu lice, bezumno se radujući. “A ja sam ga tražilo svuda drugdje, samo ne na sebi.”

 

Ali kad ga je pokušalo skinuti, nije moglo. Komadić je bio srastao s čelom. Komadić je postao čelo.

Starac se u njemu ogledao i zaljubio se u sebe.

“Ogledajte se svi”, stade sada kliktati Lice. “Meni to više ne treba – ja znam da sam najljepše. Jer zrcalo sam ja”.

 

 

IMA NEŠTO U ONOJ  PRAZNOVJERICI ŠTO KAŽE DA JE SREĆA KAD SE ZRCALO RAZBIJE...

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 4. (još neobjavljeno)