Kad se zaustavi smijeh, i iskrice dječje ludosti zamijeni tvrda naredba strogosti, a nismo u ruhu djeteta, nego odraslog čovjeka,

treba zaustaviti sat..Rukom dohvatiti klatno, i pomaknuti kazaljke..Vratiti ih do trenutka kad smo prestali biti djeca, i tamo se zaustaviti..

Vratiti se u bajku, koja nam je bila ispričana, u toplim zimskim noćima, brižnim riječima majke i praćena zagrljajem oca, kad su snovi dočekivali jutro..

Bajka nas neće učiniti nedoraslima ovom svijetu, ona će nas učiniti nježnijim,ostavit će maleni prostor u našoj utvrdi oko srca, kroz kojeg uvijek možemo primiti tračak sunca, kada mislimo da je tama pobjednik svijeta..

Kada ostavimo taj maleni prozorčić otvoren, ne moramo se stalno plašiti da će neprijatelj razoriti našu čvrsto građenu utvrdu, jer, shvatit ćemo da neprijatelja zapravo i nemamo, jer, dodir bajke nas pretvara u čarobnjake koji u svakom trenutku mogu stvoriti nebo oko sebe..

Zapravo,prestaje nam biti važno svako odmjeravanje, usmjeravanje, svaki osjećaj koji nas tjera da u očima drugih budemo odrasli-i prihvaćeni.. Postaje nam jedino važno da svi oko nas postanu dio naše bajke, i raduju se svakom trenutku svjetla kad u svojoj igri stvori dugu..

U takvim trenucima, pristaje i nestašnost, i ludost,  i nezamisliva radost..Tada možemo sve ljude oko nas gledati istim pogledom ljubavi, i otvarati prozorčiće na utvrdama duša, gdje vidimo da su zatvoreni..