Bjelokosnost jednom zakrvavljena snovima nikad više ne približava se ljubičastom ljetnikovcu podno sunca, ali zato obazrivo na sjaju mjesečine iznova kao prozvana, Nimfa otkriva svoju nepresušnu agapu hvatajući sunce za kralježak virtuoznom putanjom ljušturke, te duše bez koje žuljave ruke i glatko srce nemaju jednaku vrednotu u kojoj crni labudovi zdušno i samorazgovorno prianjaju uz jezero, na smotri pod zvjezdanim bataljonom, uz koju konjići vuku antiknu raskoš naše zlatne kočije, znam oni to samo razdragano njište. puštaju bez pobune da im duge grive mrsi tek naoko ljupki lahor...

To je lice Bajke koje ne dopušta sebi propust genijalne unikatlijade, niti impresivnost nostalgičnog ugriza. To je Sjećanje koje miriše na orahovu ljusku i kišu na prašini po kojoj ispisujem jedino Ime, koje se piše jednako i sa početka i od kraja, bez ikakve razlike onda kada se u tišini sobe Tvoji dlanovi provlače kroz aurnu koprenu moga Jastva, pri maglovitom osjetu bešumnosti anđela uljudbenim dodirom krila na mom golom ramenu, i vreli dah na mome vratu...Ali, mjesečina po dobrom starom običaju zariva svoje prste po bjelokosnosti, kada ne pomaže ni suncokretovo ljubavno pismo, projicira se inatljivo u svojem slatkom poju i takova ne da vjeđama utisnuti u spokojan san prije nego li se obruši čarolija potpune čežnje i strastvene igre na moje srce od plastelina...Da, moje je srce od bezbojnog savitljivog plastelina koje oblikuje vrijeme dok tvoji zagrljaji ne umire sve nemire i nekoncentrirane molitve u rastopljenom mirisu voska, i tada, u zabačenom kutku zgužvana harmonija jednog Sebstva koje voli, onog Sebstva koje svoje poraze kao dugmad prišiva na prošlost i voljenjem umire u tišini dok po poljima duše gromovi tuku....stavlja u uokviren mozaik zemaljstva...

Sve je to već viđeno, rečeno, inkarnirano u svjetlosnom Oku nebesa, ovijenim trepavicama tmine, pod ružinim vrtom zakopano u zemlju koja miriše na iskustvo, sve je to već ispisano zlatom po Crvenom Univerzumu, ali opet se klackalica požutjelih slika smiješi..na jednoj strani nevinost dječjega osmjeha, sakriveno u narančinoj kori a na njenoj oprečnosti lice Starosti podno čempresa i u vremenu zarobljene morske pjene......Koja te zapljuskuje, i grli...Ta, zar ne osjećaš pjenastu mekoću dodira na mapi svoga tijela...?! Ah, Tvoje tijelo...Ni Michelangelova najljepša rukotvorina ne može u svojoj nezaobilaznosti učiniti nemoguće mogućim u očima jednog virtuoza, ni najluđim blesavlukom jednog klauna, ni najlakšim balončićem od voljenja otežalim samo bezbojnošću zraka ishlapjelog bez Tvoje blizine, Voljeno moje..........