8. LETEĆA KAPELICA I ZMAJOLOVAC

 

        Bila jedna kapelica, koja se sama premjestila preko brda. Jer na strani na kojoj je bila podignuta, više nije bilo ljudi. Odselili su se, izumrli. Ona je jedno vrijeme čekala da se vrate, a kad to nije dočekala, pošla je za ljudima.

        Ljudi s druge strane brda silno su se obradovali kad su ju jednoga jutra vidjeli na obronku iznad sela. Pošli su do kapelice, opipavali ju, razgledavali ju.

        “Jest, to je ona, naša kapelica”, rekoše. “Kako je lijepo što nam je došla...”

        No njihovi su se unuci nadmoćno smijuckali.

        “U dobu prosvije}enosti mitovima je mjesto u knjigama”, govorahu.

        I tako se zaboravilo da kapelice mogu letjeti. To, i ništa drugo,  bio je najveći gubitak po ljude.

Ljudi su se u međuvremenu odselili u gradove i nastavili saznavati što je moguće, a što nemoguće. Život se skučio, vidik se stmurio, plamen se u dušama stulio. Više nije bilo moguće ni naslutiti koliko se toga izgubilo s letećom kapelicom. Samo je kapelica to znala, i tugovala.

        Prođe još neko vrijeme, pa se i s kapeličine strane brda odseliše istim tragom.

        “Kad bi samo jedan čovjek...”, uzdisala je kapelica. “Kad bi samo jedan htio saslušati moju priču... svijet bi možda bio spašen”.

        Onda je, jednoga dana, neki malo iskrenut čovjek, koji je istraživao zmajeve tragove, nabasao na samotnicu, već zaraslu u trnje.

        “Što ti ovdje radiš sama”? upitao ju je.

        “Čekam”, reče ona.

        “Koga čekaš? Ljudi se više neće vratiti”.

        “Ah, ja čekam samo jednoga čovjeka. Jer ja ne mogu poletjeti za ljudima u gradove – tamo su sami strašni neboderi, a mene bi odmah zatočili u muzej. Ne, ja čekam njihov povratak. A samo je jedan čovjek potreban da bi se ostali vratili”.

        Tragatelj se spusti podno kapeličina dovratka, pomiluje drhtavi starački zid, s kojega je bila otpala i zadnja mrvica `buke. Poput ogoljene kosti, provirivale su cigle.

        “Ako hoćeš, ja ću ti biti taj čovjek. Odreći ću se zmajeva - mada su zmajski povratak i moja slava već najavljeni u podnebesju. Ostat ću s tobom, obijelit ću te, krov ću ti popraviti, i ako treba, misu ću služiti”.

        “Aj haj”! prvi se puta poslije duga vremena obraduje kapelica, i plane svim svojim ugašenim svijećama. “Ti si dakle taj čovjek! Ti si moje čovječanstvo! Ah, onda će i svi drugi uskoro doći”.

        “Draga, predugo si samovala. Nema drugih. Ljudi su do kraja izumrli – nema se tko vratiti”.

        “A ti”? zgranu se kapelica, potrešena do u temelj, i spremna se urušiti. “Kako to da si se ti vratio? I kako to da si ti preživio”?

        “Ja... ja sam vjerovao u zmajeve. Ti i ja smo jedini preživjeli”.

“Je li to bila neka opaka bolest, kazuj”?

        “Najopakija”, promuklim šaptom reče zmajolovac. “To je bolest gubljenja sebe. Kažem ti, počinje s nevjerom u zmajeve. Počinje s nevjerom u leteću kapelicu”.

         

 

        Novo čovječanstvo rađa se iz sjedinjenja dvije nevinosti.

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 8. (još neobjavljeno)