Ponovno me prošlost zove svojim opojnim glasom,doziva me mojim imenom,koje jedino ona znade i ja joj se iako nerado odazivam.Delfi,proročište stare Grčke,gdje visoka svećenica Pitija,udišući plave pare,daje svoje dvosmislene odgovore.Dok malim ekranom promiču slike zaraslih ruševina i kip boga Apolona,zaštitnika umjetnosti,ja ih bez daha upijam,želeći na trenutak položiti svoju nogu na obrasli kamen,osjetiti snagu zemlje i možda u kojoj pukotini,pronaći komad nečeg ,što sam davno izgubila..I prepoznati ga kao svoje zlatno zrnce prašine,koje će razgrnuti velove prošlosti i u trenu pojasniti moje traganje.Leptiri svoja zrnca ljubomorno čuvaju,bez njih ne bi mogli letjeti,a gdje sam ja svoja zrnca zagubila i gdje da ih ponovno tražim?Skrivaju li se u zaraslim putevima prošlosti,razasuta pojedinačno,da mi cijeli život neće dostajati da ih ponovno pronađem?A ako sam ih nekada davno,neka sakupila,u svilenkastu maramu svojih želja,ja nisam ostavila nikakav znak,na ulazu u pećinu...nikakav kamenčić na putu...

Zato u krugu putujem,tako već dugo vremena,na trenutak nešto zabljesne,na rubu uzvisine,a kad se približim,shvatim da me je rosa zavarala svojim bisernim kapljicama..Ili je to možda ipak suza dalekog Apolona,koji se samilosno sagnuo nadamnom,dok put izmiče...i sve je manje vremena za prisjećanje..i povratak svom domu....A i zašto se vraćati ispijena lica i klonulih nada i tko će me takvu prigrliti na pragu,kako će me taj Netko prepoznati kao dio sebe,i otškrinuti vrata izgubljena raja...Ili moga mjesta biti neće,kao što veli Borges,jer davno se trebalo vratiti..Nada,ta vjerna pratilja,jedino mi šapće na uho riječi utjehe;svoje plave ruke prebacila je preko mojih ramena,te zajedno krećemo dalje,dok se magle rasplinjuju na korak ispred nas.I u sumrak dok leptiri lete svome domu,gdje će počinuti,ja još daleko od doma,i dalje putujem tragom svojih prošlih koraka..nanovo utiskujem stope po mokrim stazama i vraćajući se odlazim sve dalje..

Kroz mrene stoljeća,neznani netko me uporno doziva mojim pravim imenom,koje je ubilježeno na početku stvaranja i koje vrijeme ne može prebrisati, niti bujica odnijeti u duboke ponore zemlje.I tamo da uđem ,našla bih ga upisano ispod zelene mahovine,kraj izgubljenog blaga,na dnu jedne špilje,urezano u najtvrđi kamen,pored drugih imena..Zov vječnosti polako zamagljuje moj lik,nejasno se nazirući postajem sjena,koja uporno dalje korača,i nadrastajući u mnoštvu duša(ne gubeći pritom sebe kao jedinku)pa niti tužna niti vesela,zbog tog svog preobražaja,jednostavno postojim,titrajući poput zrake,u nepreglednom nekom plavetnilu...Rastvaram crne cvjetove noći i san,taj san na javi,prožima me tako,da ne znam da li to budna sebe sanjam,ili ću se iznenada trgnuti,dok će gruba stvarnost zdrmati moju ruku i ironično se osmjehnuti,rastočiti ga u trenu...Ali sada dok sam još tu gdje jesam,molim se da potraje,barem dok sakupim taj roj zlatnih zrnca,što lebde nad mojom glavom,nekako ih sakupim u svoje prazne dlanove i ponesem ih sa sobom poput malenih iskrica....

Pokloniti ih želim djetetu u sebi,i svoj djeci svijeta,ta malena zrnca zlatne svjetlosti,dok će se moj modri plašt jasno ocrtavati na tamnoj pozadini,obrubljen nanizanim biserima..Biserima,koje sam kroz stoljeća pronalazila u zabitnim kutevima,razgrčući ranjivim rukama trnje i odmičući teške stijene u vjetrovitim pećinama..Kopajući po mlakom pepelu,i dosižući ih ponekad u posljednjem trenu,prije pada u provaliju,u kojoj me uvijek strpljivo čekao moj tamni anđeo,spreman me povesti na svjetlo dana.

Veliki strah je bezličan,kad se nađemo na dnu provalije,na dnu svih naših provalija,u koje svakodnevno upadamo.Poroci su njegova maska,koju mijenja tako ubrzano,da ne mognemo nikad vidjeti njegovo pravo lice,a strah od praznine tog lica,od tih duplji umjesto očiju,tjera nas da uvijek ponovno dohvaćamo rub,i uzdignemo svoje oči prema svjetlu,iznad naših glava...

I dok razmišljam o svemu tome,osjećam da granica nevidljiva negdje postoji,preko koje ne mogu ni proviriti,ako sa sobom nisam ponijela pravi štit i obranu i ružu,bijelu ružu pomirenja.Jedino tada pijetao zore,neće se po treći put oglasiti,i ja neću postati izdajnik,ako moja ruža svoju bjelinu,u crven plamen pretoči,prije svitanja i prije rastanka...Pišući nevidljivom tintom knjigu povijesti,upisati će u nju Neznani netko i taj trenutak i tada sklopiti knjigu debelih korica,stresti široke rubove svojih rukava i prije no što pođe,tiho za sobom pritvoriti vrata,ne želeći probuditi anđele što drijemaju po sjenovitim kutevima,te velike,sunčane sobe...A knjiga će dugo ležati tamo,i dok noći budu prolazile,mnoštvo će leptira ulijetati,kroz odškrinuti prozor,i na svoja krila skupljati,sa nje zlatnu prašinu,odnoseći je u sunčana jutra..Leptiri koji treptajem krila,razgrću velove tajni,svuda oko nas,dok koračamo po razasutim laticama ruža,te ljepota koja se ogleda u očima zaljubljenika,te čudesnost tih trenutaka,grade most prema vječnosti.

A bol u meni,bol je svijeta,koji se grči pred osvit novog dana.To je umiranje starog i rađanje novog,dok stojimo na pragu dva svijeta,ne raspoznajući novo stoljeće,koje nam maše gizdavom perjanicom.

Slike smrti uzaludne i svih gubilišta mračnih kroz povijest ljudsku,zloduh neki sada žurno odvlači u svoju mračnu jazbinu,jer evo zora na obzorju se rađa.crvena zora puna ljubavi,obećavajući nam svoje darove.U plamenu rijeku prerasta bol,osluškujem njen gnjevni krik hodnicima vremena,a teške njene stope,čine da zemlja podrhtava....Bol je to čovjeka koji korača rubom vulkana,u strahu,dok usnuli grad u magli,duboko dolje,sluti svoj kraj....To ja koračam rubovima vječnosti,dok plavo nebo nadamnom trepti teškim zvijezdama,dok dolje duboko leži moja sjena koju nazirem,čitav jedan svijet sa svojim bojama i mirisima kako tone u drevni san o samom sebi..Iz njega ptica,poput moje duše prhne u visine,i stapajući se s njom,zajedno letimo prema beskraju...

Tješim se da u snu samo,ili u mori nekoj teškoj,slike su to što moj lik ocrtavaju na pustoj cesti,ali ne,na javi sada preplašena zastajem,da poklonim se Bogu,da razdani dan pokretom svoje ruke i obaspe zlatom moje prazne dlanove...A ako tražim previše,neka barem jedan dodir mog anđela,osjetim kao dah povjetarca,i šum njegovih krila,dok bude prolazio i zasipao žutim lišćem klupu na kojoj sjedim..Zgrčena duša sada leži podno mojih nogu ,u mrtvom lišću,i dok je gledam samilosno,ja se čak i smiješim gordo poput Boga,znajući za razlog svih stvari..Laticama ruža zasipljem svoj trag u mokrom blatu,srasla sa zemljom nevidljivim korijenima,Moj Bog je samnom u snu i na javi i prožeta tom mišlju čemu da se bojim?Rastakanje snova i probuđena duša,dok stojim na pragu..treptaj leptirovih krila i raj koji čeka svjetlucav,umiven rosom,dok se probijam kroz mnoštvo pogleda uprtih u nebo.........

"Jesi li me ikad potražio u slutnji?

Kad razmišljaš o meni,kad čezneš i sanjaš

pričekaj trenutak.Zaustavi misli i ostani miran

Pojaviti ću se kao osmijeh,daleko i duboko

kao slatka nada i obećanje jutra

Još ti se neću vratiti,još ne

Ali pokazati ću ti znak

koji će se protezati u vječnost"

(A.P.Kezele-Trojedna o ljubavi i vječnosti)

       KRAJ