Osjećam duboko u sebi,da sam ja taj nestrpljivi sudent koji odmah želi odgovor na pitanje,koje nije tako jednostavno i nije tako lako.Zato meni stari ribar uvijek nanovo govori:"Dođi sutra"Jer još je rano da saznam,još sam nezrela da shvatim i ta bi spoznaja stigla u krivo vrijeme,jer ja više nisam ona ista,prije tog mog pitanja,niti ona prije svih mojih pitanja.Ikada bih sada potpuno spoznala,morala ih se ponovno roditi,ponovno proći tunel svjetlosti,a čemu?Da li da bih ponovno mogla postavljati ista pitanjai krenuti istim putem,kojim već sada putujem?Dok se meškoljim u tom snu,u tom snatrenju na javi,dok moj pogled bježi u daljinu,već dugo i već odavno zove me Grčka svojim mirisima borova,svojim tužnim pjesmama,na usnama već odavna ćutim opori okus njena vina,i sjedim u nekom selu,kojeg nema na mapama,dok se na obližnjem brdu uzdižu akropole obrasle bršljanom.

Po njima šeće Platon,zadubljen u misli,zanesena neka božica raspleće svoje kose na zidinama,i čuje se zvuk frule pastira sa okolnih polja.I dok zrakom bruji nerazumljivi jezik(da li mojih predaka),poput najljepše pjesme,ja vidim sebe,kako krećem u zoru,raspletene kose,prema brdu,u bijeloj opravi.......prema suncu..ka obronku,na kojem stoji i čeka moja crkva..u kojoj ću naći mir i spokoj..u kojoj nikad više neću biti sama.. i nikada sa nemirom "na ti",kao što  sada bivam već tjednima..Tamo stoluje moja muza,tamo sad ležim pod hladnim kamenom,obavijena tamom prohujalih stoljeća..tamo sanjam..u tom hladnom grobu...sadašnju sebe... i tamo leži moje sjećanje na....pravo djetinjstvo..

Da li sam to uznosito i puna sebe,uspjela i samu sebe zavarati,ili je to sjećanje urezano poput biljega u moju dušu,odjednom otvorilo svoje sanjive oči,te mu se sada iako nespremna,predajem?Donosi li taj"san u kamenu"zalutali galeb,sa krikom preletjevši kroz paučinu vremena-prostora,rastrgnuvši velove zaborava i baca ga pred moje noge,poput dara ili prokletstva?Zasada ga samo pažljivo odmatam,čudeći se njegovu sadržaju, i raspoznavajući vrpcu kojom je bio omotan.Dok zapravo ne znam što držim u rukama,osim samog svjetlucavog omota,ja izazivam,mašući njime, samu prirodu,samog Boga.....tražeći neki znak..tražeći objašnjenje..tražeći prije svega njegovu ljubav..Kako steći tu mirnoću,kako steći strpljenje..da se može čekati..u miru čekati na cesti...iako već rosa pada na dlanove,iako već noć vreba na uglovima..ponekad još uvijek slaba....ponekad još uvijek sama...

.Znam da će razjašnjenje stići,kada budem zaboravila na sva moja pitanja,kada ih ne budem postavljala sa takvim žarom..Sve dok samu sebe osjećam kao jedno golemo pitanje,dotle neću stići na kraj puta,dotle neću naći mira, nigdje u ovoj stvarnosti,koja me zarobila poput zle vještice,koja me začarala i promijenila sav okoliš,te ne mogu prepoznati ni dom ni rod kojem pripadam..Zato tražim ispod lišća..zavirujem u svaki skriveni kutak prošlosti,vraćam sebe u djetinjstvo,i dalje..i još mnogo dalje...na sam početak početka..,misleći da ću tamo naći uzrok i smisao,razlog i način,da mogu i dalje opstati u ovom smrtnom tijelu,naći svoj mir,jednostavno biti i postojati..

Moje je zlatno doba samo sadašnjost,jer jedino nju imam.Prošlost je ostala negdje tamo,iako ponekad zabljesne nenajavljeno,blijeda je njezina put i beskrvna,ne daje previše nade,niti može udovoljiti mojem grozničavom traženju.Čemu onda od nje uvijek stvaram i rastačem svoje snove,da li zato jer je teško živjeti u sadašnjosti,stalno biti samo danas,dok se prošlost poput zloduha prikrada,vrebajući svaki moj nesmotreni trenutak,da bi samnom zavladala?Ona neprestano krade moju sadašnjost,istovremeno upozoravajući na kratkotrajnost i prolaznost naših života.Ponekad je gledamo samilosno,dok ulazi u naš dom,dajemo joj počasno mjesto za stolom,a kad se nenadano izgubi,ostajemo sami,mnogo više izgubljeni,jer ona sa sobomo odnosi djelić naše duše.I to neprimjetno,njezino prikradanje smatramo poput nezaobilaznog djela naše sudbine.

.Umjesto da raskinemo lance i kažemo dosta jednom zauvijek,tom lopovu u kojem nema života,jer on je samo duh prošlih želja i primajući ga,nanovo mu darujemo život..U mrenama prošlosti neće ostati naš trag,kao što ni tragovi naših stopa ne ostaju dugo u blatu,čim se zemlja sasuši,i iznikne nova neka trava..Jedino rijetki uspiju sačuvati svoj otisak u stopama prošlosti,njihov je dah od same svjetlosti sačinjen,i on nam za dugih noći svjetli poput svjetionika,nama zalutalim brodolomcima,i grije nas za hladnih noći,u nevoljama našeg vremena,krijepi nas posustale na putu....