Gledajući emisiju na tv.,u središtu piramide u Andama nalazi se crveni jaguar,a bio je smatran bogom kiše.Da li je i to slučajnost,jer ja u njemu prepoznajem svog jaguara crvenih očiju,a svog dupina sam pronašla na malo čudan način.Naime sjedeći na zidu kraj jedne oronule kuće,vidjela sam nešto svjetlucavo na deblu obližnjeg stabla.Vođena radoznalošću,prišla sam bliže i otkinula sa debla komad stvrdnute smole,koji je imao prepoznatljiv oblik dupina,jedino mu je nedostajao rep,koji je vjerojatno ostao u deblu,jer je on doslovno virio iz kore debla.A prijateljica mi pritom reče da su alkemičari koristili jantar za pretvorbu i stvaranje zlata.Igra prirode puna je mašte,preplitanje misli i stvarnosti pomoću simbola,nije li to veličanstvena igra prirode,igra samoga Boga,ma kako ga mi zvali i dozivali u svojim mislima,ma kako ga pojmili sa svojih pet nesavršenih osjetila.On je prisutan ondje gdje ga najmanje očekujemo Dok ljubav i dok svjetlost prodire kroz zamagljene prozore našeg uma,mi uzaludno otiremo stakla,ponovno i ponovno,sve manje kroz njih naziremo oblike i ostaje nam nejasna naša prava priroda i prava svrha postojanja.Zato stvaramo lažne idole,klanjamo se zlatnom teletu poput farizeja,jer se praznina u duši mora nečim ispuniti i naša iskonska čežnja za vječnošću nečim ušutkati.Treba nam tišina misli,tišina osjećaja,jer razumom se ne može spoznati,ono što od njega ne potiče,slutiti ga se može samo onim jačim,"iza našeg vida",i voljeti onim vječnim u nama,što ne umire sa našim tijelom,već se pretače iz oblika u oblik,uvijek nanovo,sa istom čežnjom,za postojanjem i za titranjem.

Ako postoji neka čarobna riječ,kojom bi u trenu mogli dohvatiti vječnost,ja sam tu riječ nočas sanjala.U polusnu,ponavljala sam tu riječ i sa njom putovala u beskraj,dok su sa četiri moje strane,četiri zrake pune boja isijavale u prostor.Probudila sam se,želeći tu riječ zapamtiti,ali se ona do jutra izgubila,u neznanim i magličastim putevima tog polusna.Tražeći odgovor,ponovno sam uputila u mislima pitanje višoj inteligenciji,koja mi odgovara putem pisanih riječi moje prijateljice.."Lastavice spremaju put u beskonačnost..pobjeda je u tebi,a pomoć majke prirode i krošnje stabla pod kojimsjediš..ti drvo preskoči..sreća ubrzo i čast stiže..što nagrada bit će,a ne uzaludnost.Ja sam tu blizu vas,pratim svaki korak svih bića na planeti...ušuljao sam se u tvoj ..njezin dom.Razdvojenost će biti..ali snaga duha i njena biti će što krijepit će sve vas...križ polomljen u tamnih zlih noći...svjetlost i tunel duša mnogih..u radosti življenja i sreće tebe i tvojih i svih koji će naići..More udara u niz pitanja,svjetlost obasjat će mrak koji ti je dat,a ti naprijed kroči.Uniforma i oprez.ti ne da,ali ja ću ti reći..zovi..zvati će te da dođeš,pismo stiže,radost,knjiga,..pisana riječ,ne čekaj telefon je brz...ali misli moje ući će u um i dalje iznenađenje i nagrada stiže...."

Nagnuta stojim nad tim riječima ,kao što žedan putnik stoji nad bunarom,ne  mogući dohvatiti vodu,jer nema na tom bunaru ni vjedra ni dugačkog štapa,za koji bi morao biti prikačen,obrasli zdenac koji tone u noć mojih pustih želja..Ili ja tako stojim pred Sfingom ,dok mi noge tonu u pijesak,pustinja prekriva moj lik ,koji postaje nesaznatljiv u obrisima vremena,dok odgovor stoji pod znakom pitanja...sfinga uporno šuti..a ja se iznutra prevrćem..i gledam ta moja pitanja koja se lelujaju u zraku..lelujaju u mojem umu..da mogu samo jedva čujno prozboriti...O,bože moj,zašto baš ja, i zašto si to meni namjenio?U svemu tome što mi se dešava,odagnaj moje sumnje,jer najmanje bih voljela da umišljam,i da je sve to igra nekog moćnoga,nekoga tako moćnog i mračnog,koji se igra mojim umom kao sa lopticom,a kada mu ta igra dosadi,da ostanem ležati u nekom zamračenom kutku,gdje svjetlo danje neće nikada doprijeti,a moj glas postane samo pjesma luđaka pod rešetkama ponora,iz kojega mi nema spasa..

Dva lica Boga,stoje predamnom u istovremenosti i vele mi,mi smo tu oduvijek,a ti nama reci svoju pravu stranu..I dok se ona stapaju u jedno i više nema ja i ti.. već samo jednina,ja tražim svoju pravu stranu..Zapretanu u dubokom ponoru,iz kojega još nitko živ nije izašao,a da mu krila nisu oprljena vatrom,poput mog anđela..On sada lebdi nadamnom i rukom negdje pokazuje i dok ja skrećem pogled u tom pravcu..noć se poput lopova povlači u svoj prvobitni lik..I vidim pred sobom širok..uleknut put..sa obje strane cvate najraznovrsnije cvijeće,nad njim prolijeće stotine bijelih leptira,zapličući se u moju kosu,a ja tako želim krenuti,da me jedino moja nevjerica drži na jednom mjestu..Koliko će ti još trebati dokaza i koliko još čuda,koliko još riječi ,da povjeruješ u mene ,da povjeruješ u sebe,moja zarobljena dušo i zašto je put tako omamljujuć i spreman već odavno,a ja još uvijek oklijevam i nisam iskoračila svoj prvi korak...I li sam već odavno u svojim pjesmama krenula ugaženim stazama ,ali ih nisam prepoznavala kao svoje ,jer je magla zastirala vid,jedino je ruka znala kuda me vodi..i nizala pjesme u žurbi..dok se ne sjetim..dok se ne počnem prisjećati i puta i konačišta,i ne počinjem dolaziti samoj sebi...misleći da zapravo odlazim u daljine koje me zovu milozvučnim glasom .poput vile po šumovitim obroncima moga djetinjstva...I ove retke sad pišem u bunilu..kao da nevidljiv netko vodi moju ruku,da se ne bih mogla osvrnuti i pretvoriti poput Lote u stup soli..Ne čekaj, veli taj glas, već kreni jer eto noć samo što nije pala nad tvoj grad,nad čitavom planetom već je sumrak,a moje svjetlo jedino može raspoznati put i odvesti te tamo,na ono mjesto o kom si oduvijek sanjala i oduvijek željela boraviti..Vodi me na to velim ja,neću se više opirati..barem ne svjesno..jer i dok stojim na istome mjestu,ja zapravo putujem i čitav je moj život putovanje..vječito u krug...vječito u krug...!!!