Primila sam obavijest i prijavu za učlanjenje u Soulnet.U uvodniku stoji ova poruka "Djeluj poput Boga,nema preskromnog zadatka.Nema prevelikog plana."(Roy Daughty)Danas sam to isprobala sa mojom prijateljicom.Ona je u mislima postavila pitanje,a ja sam na papir upisala trenutne dojmove.I kad je kasnije izrekla zamišljeno pitanje,obje smo sa oduševljenjem uzviknule:"Pa to djeluje!" Na moje u mislima postavljeno pitanje,imamo li ja i moja prijateljica zajedničku misiju,stigao je njen odgovor kojeg je dugo pisala:"U mislima često smo tu,a vrijednost vašeg života je bitnija od materijalnog.Duhovnost je sinteza energije koja te pokreće i snagu daje,a ti si sljedeća da otkriješ i boriš se za pjesmu slavuja i plijen dupina sa algama na hridi mora.

Kapljica znoja je molekula koja daje ljepotu tvojim očima i duhovnost tebe i snagu.Susret je blizu a dalje..radost biti.tvoga življenja i ritual velike svećenice,koja će pokriti tebe i tvoje prijatelje i familiju.Svećenice snage i duha,to si ti,a radost ranijeg i budućeg,vidjet ćeš mikroskopski na obzorju planete i kozmosa dalekog svijeta,koji vamse bliži,Ja i Ti,ti i ja"Ne razumijem tko je velika svećenica koja štiti mene,moje prijatelje i familiju,kakav je to susret koji nam se bliži i koji je to daleki svijet,na čijem ćemo obzorju vidjeti radost ranijeg i budućeg,tj. prošlosti i budućnosti.Upitala sam svoju prijateljicu u mislima,tko je ta velika svećenica i dobila taj odgovor:"Bijeli dim,nakon otvaranja misli,riječi..kao jaguar crvenih očiju,prolaz kroz tešku tamu..i crnu rupu.. koja će nas progutati.Ostati će svjetlost i plavi safir na ruci tvojoj i oni koji misle,da je istina daleko,,nju čuvaš u duši..odlazak njen shvatit ćeš kao novost..u toj beskonačnosti...ali trag o nekoj produhovljenosti ljepote,misli koje samo kao jedinka..to si ti....nastavi srcem...i ljubavlju..jer to je radost u tvome htijenju..."

Prazna sam u praznom danu.Postoji jedno sutra,tako veliko,slutim ga duboko u sebi,ali ono je još daleko,a danas kao da ne živim.Puna sumnje koračam ovim danom,ne vjerujući više ni u šta i ne nalazeći cilja ni smisla..Da li je to otuđenost čovjeka ovog vremena,koja nije mimoišla ni mene ili je to samo mala stanica i počinak na putu?U tim trenutcima ne volim takvu sebe i želim da taj nemir u meni pokaže svoj veći smisao.Trebala bih biti zahvalna na takvim danima,jer oni predstavljaju svojevrsno zrenje duše.Ali ja se prevrćem poput malog crva,nezadovoljna svima i svačim i želim samo mir,mir,mir!!Već se drugi dan tako osjećam i ne znam koliko će to dugo trajati.Samo znam da želim da se to raspoloženje što prije završi,pa da opet budem vedra i puna volje za životom.

Dobro mi u ovim trenutcima dolaze riječi V,Krmpotić-PUT JEDNOTE:"Kada ljudska duša počne roniti u ocean,na dnu kojeg gori vatra,kada počneš roniti u ocean na dnu kojeg žari oganj,čuvajući u sebi otključaj tvojeg bića,kada počneš uranjati u korjenje utonulih kontinenata,pa kada te to ne zadovolji,već ruješ dublje,tražiš i rspituješ se o sebi kod prastarih minerala i otisaka netom rođene Zemlje,vrijeme je prepoznati svoj zahtjev za sobom,onda je vrijeme isteka pravovremenosti,vrijeme pada Ravane,kralja svjetovnosti,vrijeme Avatarove pobjede,vrijeme uspona novoga,a sutona staroga doba.I kad pomisliš da se sve to događa upravo danas,u času kada postaješ svjesna toga,kada to pomisliš i ne uplašiš li se vlastite odgovornosti?A Avatarove riječi ne mogu se odmah shvatiti.Trebaju proći godine i događaji kao uvjet spoznaje.Pisanje,poesis,što je dakle drugo do potraga za božanskim u daljini u dubini tebe?Pjesnik,vidovnjak,mudroznanac,svi putujemo na dno mora do boga Agnija,po svoju pravu prirodu.Umjetnost je izraz te čežnje,misao ,filozofija,visoki tornjevi makro-mikro fizike,pustolovina otkrića gradova Matto-Grossa,grada u pustinji Gobi,grada u Andama,izraz je te čežnje."

Čitajući taj citat njezine knjige,počinjem se prisjećati mojeg traženja po knjigama,o izgubljenim civilizacijama,mojeg zanimanja za povijest starih naroda,Egipćana,Grka,za potonulu Atlantidu,zatim čitanje Danikena i svih takvih knjiga.I sjećam se dobro,da me to nije moglo zadovoljiti,i osjećala sam da nešto nedostaje,neka izgubljena karika,nit koja bi mogla sve to povezati.A da ne spominjem moje pjesme iz rane mladosti,mnoge od njih nisam tada prepoznavala kao svoje(neku i danas ne prepoznajem),a spominje se u njima.."zov svemira"zelena rijeka vječnosti"itd..Stanja koja opisujem,a koja tada u svom iskustvu nisam mogla nikako imati,kao ..pjesma siromaha..ili..molitva majke..

U knjizi PUT JEDNOTE i V.Krmpotić se suočava sa istim problemom i ona neke od svojih pjesama ne prepoznaje,kao da su pisane i vođene nečim višim,van  njenog tadašnjeg poimanja...Znam da preko njenih knjiga,Sai Baba,sve više ulazi u moje misli,a njegove poruke ljubavi sve bolje razumijem.Možda zato sav taj nemir u duši,koji me prati danima,možda zato ,jer je želja u meni više od mogućnosti,možda se zato ponekad osjećam prazna kao prazna posuda,da bi mogao On uliti u nju svoju milost,da bi mogao uliti u nju svoju veliku,bezgraničnu ljubav,te da bih mogla konačno vidjeti u sebi,ne samo ljudsku,već i božansku prirodu...Zato me moj bijeli leptir prati i već dugo vremena priprema i zato i vas vodim tim putem.....

 

 

 

 

 

 

 

 

2