Bezumlje i rat konačno je ustupilo mjesto miru.Cijeli svijet u sklopu UN,sakupio se na malom prostoru Europe,da održi mir i vrati ljude svojim kućama.Nebo je utihnulo,iznad moje glave ne prolaze više teški bombarderi i ja kao da lakše dišem.Liježem obamrla na hladovito mjesto ,poput umornog dinosaura,protežem svoje udove,i kažem sama sebi gotovo je,barem zasada do neke nove iskre koja će planuti na nekom drugom dijelu naše lijepe planete i prouzročiti smrt  i stradanja nekih drugih ljudi.Bio čovjek malen i beznačajan poput mrava,ili velik i smion kao orao,što polijeće u zoru nad visokim planinama i proriče svijetu ljepše dane.Potrebni smo jedni drugima,kao što kiša treba zemlji i sunce,što razastire svoje sunčane prste u svaki skriveni kutak darujući život i ljepotu.U sumrak,između dana i noći,maleni se čovjek kao ja pita o smislu i žrtvi,a odgovori stižu iz dubina svemira.

Prepoznajem ih u prvom letu mladog ptića,u rumenom pozdravu sunca na izmaku dana,treperavim sjenama drveća,na dolasku noći i pjesmi šturaka u zaspaloj travi.Opajajući se ljepotom dana i noći što nadolaze,željela bih još dugo da postojim,da živim ne tražeći mnogo,poput mog leptira,letim bezbrižno nad prostranstvima,a kad moje vrijeme dođe,umrem poput njega u suton,nezapaženo i daleko od svačijeg pogleda.Dok se osvrćem unazad,teško breme prohujalog vremena pritišće moja leđa;svi mi nosimo taj teški teret i krivnju Kaina.A kad stajemo pred lice prirode,svoje majke,morali bi duboko pognuti svoje glave i moliti za oprost i pokajanje.Ona je tako velikodušna i oprašta nam stalno,ali već se bliži kraj njenom strpljenju.Veličanstvenost prirode,veličanstvenost je Boga,a mi ljudi u svojim htijenjima,odraz smo u njenom ogledalu.

Neka taj odraz ne bude mutan,već blještav i zasljepljujući,neka bude sama svjetlost,i neka bude sama ljubav.Rađamo se kao slobodna bića,a zatim sami sebi stavljamo okovr neznanja,i predrasuda,zlobe i mržnje i igramo ulogu bespomoćne žrtve,bolesno se ponekad sladeći njome.I kada se trgnemo iz tih okova,činimo to tako nevješto,jedva se koja karika pomakne,tupo zazveči,iako se nama čini da smo pomaknuli brda i prouzročili bujicu,samim time,što smo se usudili pomaknuti,sa svog učmalog mjesta.Tamnica tijela i tamnica duše,ima li gorih mjesta,na kojima čovjek može obitavati,i još k tome zadovoljan samim sobom,uzdiže svoju glavu,govoreći svima da je to ono pravo,te ih pitajuću kuda srljaju izvan stada,kao ovce bez gospodara,kuda,iako ovdje pomalo smrdi,ipak je to toplo i sigurno mjesto..Vi sanjari i nemirne duše,koji ste se usudili raskinuti okove,i srušiti zidove tamnice čovječanstva,vama se sada duboko ,u poniznosti klanjam..Vidite li moju sagnutu glavu,jer bez vas mrak bi nas odavno progutao,te bi prvobitna pećina bila  čak raj prema tome.Vječito neshvaćeni i ispred svog vremena,oni su pronijeli baklju i osvjetlili nam pute,i ja sa njima,makar u zadnjem redu,nadam se koračam.

Možda još previše ohola,možda previše ponosna,ali duboko se nadajući,da ćemo zajedno stići ka cilju koji svIjetli u daljinu,jače od samoga sunca,a zove se ISTINA,zove se ŽIVOT,i zove se prije svega LJUBAV.Put je pun trnja,bijeli leptir na dašak je ispred mene,krvavih stopala,uporno i dalje nižem korak za korakom.Sa obje moje strane mrkla je noć razastrla svoja krila,a ja govorim sebi ,da se ne bojim,i mrmljam molitvu pokajanja,tihu,jedva čujnu,osebujnu i samo moju....I nazirem u magli i druga bića,kako koračaju samnom,i sve nas  je više na tom istom putu.Cijela jedna vojska čovječanstva samnom korača"per aspera ad astra"od trnja do zvijezda.Osjećam to trnje što bode moje nezaštićene noge,kao osjećaj krivnje,da mogu još puno više i samo iz svoje lijenosti i komotnosti puno puta zastajem..Zato se molim svim prošlim i sadašnjim prorocima i avatarima,da mi daruju snagu i da me u tim trenutcima tješe..Znam da oni čuju taj moj vapaj i osjećam kako njihova mudrost struji mojim venama darujući mi novu snagu.....