Ta moja želja da lutam svemirom,ta moja želja za vječnošću,rodila se u toj pjesmi davno,no tek je sada prepoznajem kao svoju,tek sada čujem njen šapat,shvaćam njen krik,jer ona pripada ovom trenutku

Kao što zmiji ,pristaje stara koža,koju je svukla i koja leži negdje u visokoj travi,na nekoj opustjeloj ledini,a ona gmiže zadovoljno,ne znajući za nju,ili kao što leptir,moj bijeli leptir zaboravlja da je nekad bio ružna gusjenica i ne sjeća se te preobrazbe.Da je se može sjetiti možda ne bi bio leptir,već ponovno gusjenica začahurena u svoju svilenkastu opnu;tako i ja tada,tako i ja sada,onda začahurena gusjenica,a sada leptir,ili je to možda leptir zamišljao i sanjao san o gusjenici?To nikada neću saznati,mogu samo slutiti,a slutnje su ponekad jače od same zbilje,dok su snovi o letu vječni,i urođeni u nama.I kao što se rađamo sa udovima,neophodnim za život,rađamo se i sa tim nevidljivim krilima i krećemo u život,nevješto zamahujući,a ona nas nose u predjele gdje nam noge ne pomažu,iza stvari, i za ljudi,kroz okrugla vrata,između dvije jave ili između dva sna...Ona čine,da stvarnost više nikada ne bude savršena i nikada samodostatna,jer nas ta krila osudiše na vječno kretanje, na nemir i nespokojstvo.Pa ako smo na taj način prokleti,ili nam je to dar koji premalo cijenimo,lijepo je živjeti sa tom mišlju,lijepo je živjeti sa time..

Nositi u srcu pupoljak i ružu rascvalu,a ne znati za plod i sjeme iz kojeg je iznikla,iz koje je iznikao njen sadašnji miris,i svi prošli i budući mirisi,sanjati da si budan ili budan sanjati,ima li kakve razlike..ako je sreća,ovdje i tamo nadohvat ruke,samo je treba ispružiti da se dotakne sama vječnost..Dodirnuti je svojim drhtavim prstima na trnutak samo...ima li ljepše zadaće i ljepšeg dara,što nam je priroda ili Bog namijenio,a stopiti se s njom,san je snova,kraljica je gizdava ruha,koja poput sjene zamiče,iza prvog ugla,kada već mislimo,da smo korak iza nje,kada nam se već osmjehuje svojim čarobnim smješkom,pred našim svevidećim očima.

Dok ovim, našim vidom rasaznajemo samo grubu sliku,okvir nam ostaje prazan u rukama,a mi se po ko zna koji put pitamo,da li treba krenuti na put,ili samo sjediti na kamenu,nepomičan,strpljiv i u tišini,čekajući njen ponovni dolazak.Možda je prepoznamo po šuštanju lišća,po ugaženim stazama,iza obližnjeg grma..u kriku galeba što se ruši nad provalijom,i u rađanju i umiranju sunca,na padinama obližnjeg brda.A da sada stane pred nas,ta vječnost,zaslijepila bi nas njezina svjetlost,jače od samoga sunca,i naše bi smrtne oči obnevidjele od njezine ljepote.Zato još lutamo u mraku,zato naša duša,poput mlade laste,uvijek nanovo gradi gnijezdo u novom kraju,da bi svake jeseni odletjela u daleke predjele,tamo očekujući povratak,tamo očekujući novo proljeće...

Iz sadašnjosti,sad evo pretačem ove moje misli(da li posve moje) u svoju prošlost,u svoju nekada napisanu pjesmu:

           Proljećni san

U mom naručju spavaju suncokreti

to ja ljepotom opijena

na svojim rukama nosim sva sunca

Ususret mi lete bijeli leptiri

snene travke saginju glavu

pod mojim nogama

a ja koračam,nasmijana

očarana,zanesena

 

 

Uzde oteh nemirnom vjetru

i sad slušam šapat probuđena cvijeća

u meni izvori se bude

i ja sam rijeka ,i polje,i cvijet

ja ljepota,trenutak

i ptice daleke let

evo,ja letim snom ponesena

i prolaznost me vreba na uglovima

ali,ja sam vječna,

i svakim danom rastem

Velikom Ljubavlju zahvaćena

 

Zarobljena na trenutak,između prošlosti i sadašnjosti,između onda i sada,krećem na svoj put,ne noseći ništa,osim te pjesme,ne noseći ništa,osim te svjetlosti...Vidim svog leptira kako slijeće umoran od jesenjeg vjetra..na prašnjavi putokaz..i doziva me svojim pravim imenom..A ja se u čudu pitam,otkud on zna moje pravo ime,zaboravljeno u hodnicima vremena,zasuto pepelom uzavrelog Vezuva,potopljeno u krikovima bijelih gradova Atlantide,i napisano vjetrom,nad užarenom pustinjom Egipta...Vječnost me to zove,jer ona jedino zna moje pravo ime..i ja joj se odazivam,..rađajući se kao sirena..iz pjene valova..što zapljuskuju moje užareno čelo..;sa svojim sraslim udovima u riblji rep...radosno zamahujem..dok me more nosi..sve dalje prema svojoj plavoj pučini...

 

Z