Moramo postati ne tragatelji,već istraživači,jer tragatelj očekuje rezultate od svoje potrage,dok istraživač uživa u svakom trenutku svoje pustolovine,svaki mu dan donosi nova uzbuđenja;uvijek pripravan na divljenje,on bezazleno poput djeteta pred kojim su sve mogućnosti otvorene svaki trenutak upija u sebe.Svrha tog puta nije rezultat,on će stići sam od sebe,sreća i smisao je samo istraživanje.Mnoge su stvari i samoj meni nejasne,iz te knjige,ali tješim samu sebe,da sam još na početku,i dok ima u meni želje za spoznajom ima i nade.Ovih par dana u susretu sa prijateljima i poznanicima,raspoznajem u njihovim pričama mnoge uvide iz"Celestinskog proročanstva"Razgovarajući,prepoznajem njihove "drame kontrole",a dok mi pričaju o svojim roditeljima,uviđam koliko mi sami slijedimo  i nastojimo ispuniti zadaću naših roditelja.Puno sam direktnija i otvorenija sa ljudima,koje još dovoljno ne poznajem,i time stičem njihovo povjerenje.Uloga "žrtve"često je prisutna,te shvaćam da ne mogu rješavati tuđe probleme,te da svi mi imamo vlastitu evoluciju,i da smo svi mi tamo gdje trebamo biti...Zamršeno je o tome zasada govoriti i mnoge su mi stvari još nejasne,kao da razgrćem neke nevidljive velove,i iza njih pronalazim uvijek nove i zanimljive stvari.

Moj suputnik u pisanju,neki je dan sletio na moju ruku,nije bio bijeli,bioje to maleni plavkasti leptir,i dugo je na njoj stajao nepomičan,iako sam ja micala rukom.Tek je nakon nekog vremena nevoljno odletio,dok sam ja zamišljeno gledala za njim,i zahvaljivala za tu podršku.

Uzimam sa izvora čašu koju vječito žedna ispijam,ali voda u njoj nije uvijek slatka kao što u mislima priželjkujem;ponekad nosi gorčinu,odstajala i mlaka,ne može zatomiti moju žeđ i tada ja pognute glave,krećem dalje,osjećajući se malom i beznačajnom pred surovošću svemira.Može li svemir biti surov?Ili mi, ljudi sve mjerimo našim mjerilima,ne poznavajući dovoljno razloge i smisao naših nedaća.Upadamo u njih,kao u močvaru,nesigurno i slijepo,noge nam postaju olovne i teške,a lice okrećemo nebu,tražeći tamo gore krivca,za sve zlo koje doživljavamo.Zarobljeni u mrežu vlastitih želja,koprcamo se poput muhe u paukovoj mreži,i sve se više zaplićući,postajemo laki plijen našem egoizmu.Dok strah od promjena poprima lice svirepog i okrutnog vladara,pred kojim dršćemo i puzimo,i kojem se ulagujemo,svačim ga podmićujući,samo da ostavi naš bijedni život u tom mulju,jer nama je eto tu sasvim dobro,a tamo..vani.tko zna što nas čeka.....