U potrazi za svojim"zlatnim Gralom",u čarobnoj tišini gradske knjižnice,došla mi je u ruke knjiga Vesne Krmpotić "Brdo iznad oblaka".U toj dirljivoj priči prvi sam put naišla na ime Sai Babe,njemu se ona obraća za pomoć,dok joj sin umire od leukemije.Nedugo zatim nailazim na članak u novinama i knjigu"Sai-Baba-Krist se vratio",gutam je u jednom zalogaju.Uskoro me naziva prijateljica,pričajući mi da čita knjigu o njemu,vraćajući se s puta,u autobusu,djevojka mi nudi mirisne štapiće,ja ih uzimam i počinjem se pitati,da li je sve to bilo slučajno?Svi ti događaji u kratko vrijeme,tako podudarni,koji odgovaraju na moje unutarnje molitve,dolaze mi u ususret i ja ostajem pred njima zbunjena.Ne bih sada sve nabrajala,bilo je još sličnih knjiga,koje sam prvo dohvaćala sa polica,vođena nečim višim,koji se pojavio u pravom trenutku i darivao mi riječi koje su tako slatko lijegale u moju dušu,poput pitomih ptica.Poput ove moje papige tigrice što oblijeće oko mene i otima mi olovku iz ruku,upravo dok pišem ove retke.U mislima pružam ruke dok sa neba rosi obilje i pada na moje vlažne dlanove,obilje čega......Prošlost i sadašnjost zahvaćaju me u istom trenutku i nose poput rijeke;i nazirem u svemu tome tekpočetak jedne veće istine,koja je postojala prije mene i koja će me prerasti i nadživjeti kada budem možda samo trava ili nečije zametnuto sjećanje....

Želim vam pričati o vratima,već dugo godina sanjam povremeno san da ulazim i izlazim,otvarajući mnogobrojna vrata;iz prostorije u prostoriju,koje su sve prazne.Nikako da otvorim posljednja vrata i izađem na svjetlost dana.Slutim da taj san predstavlja moju potragu za istinom,jedino još ne znam,koliko mi je vrata preostalo na nađem konačno svoj vrč biserne svjetlosti.Da li ću ga sa radošću popiti ili će to biti vrč pun suza?

Proljeće je ovdje divno,sve je procvalo,sve se budi iz sna,jedino ja još trljam sklopljene vjeđe,i slijepa kao Homer pišem svoju vlastitu Ilijadu.Zamišljam da je to proljeće samo moje,ono mi govori da je vrijeme buđenja i da sam dosta zamagljivala misli nepotrebnim stvarima.Neke male ,skrivene želje,koe trenutno pomislim,za par se dana ostvaruju tako čudno i neobično.Mislim da je to obilje koje sam predosjetila počelo pristizati u moj život,i da je to obilje ljubavi,nepresušno vrelo iz kojega svi mi crpimo snagu,da je ono sam život.Uzimam u ruke knjigu"Stvaranje sreće" od A.P.Kezele.Ona  me upućuje da je smisao života stvarane sreće i povinovanje zakonima svemira.Od puno stabala ,mi ne vidimo šumu,ne shvaćamo da smo dio cjeline.Teorija života kao sustava i zemlje kao živog bića zaokuplja sve više današnje fizičare.Evolucija ipak puževim korakom kreće dalje,evolucija duha 21. stoljeća.Donosi li napredak,akopomislimo na genetski inžinjering,kloniranje,izumiranje šuma i nestanak pitke vode?Jesmo li tu mrežu nepovratno ugrozili ili još ima nade?Čujem kako olovni kotač sadašnjosti,melje sve pred sobom,sve vrline,ushite,nade, svu ljepotu iz prošlih vremena i taj jednolični zvuk ulazi u mene,u moju dušu,te postajem prazna i beznadna,kao što može biti samo čovjek današnjice,tupo ječim poput napuklog zvona...u magli ono zvoni tebi, meni...svima nama..

Danas me putem kojim sam išla pratio maleni bijeli leptir,ja sam pratila njega,te smo na koncu skupa letjeli,i uzdigli se visoko iznad zemlje.Vidjela sam svu ljepotu zelenih livada,slušala šum krošanja visokih šuma;iz plavih dubina zvali su me dupini svojim čudesnim glasovima;vidjela sam prvi let mladog ptića,i bila tako sretna i ispunjena ljepotom cijeli jedandan.Usumrak,užarena kugla sunca pozdravljala me na odlasku,obećavajući još puno takvih dana i puno novih susreta.

Promatram cvijeće ispred kuće,pratim njegov rast i cvjetanje,svako mi govori svojim jezikom.Nenametljivo se u tišini uzdižu bijele tratinčice,i ja ih nježno milujem pogledom,zahvalna za njihovu ljepotu.Neke će tek procvasti,nisu kao ja nestrpljive,kiša ih dariva svojim kapima,sunce miluje toplinom,ne  očekuju ništa,jednostavno samo postoje.Govorimo različitim jezicima,a ipak ljubav je jezik koje svako živo biće razumije.Pomoću nje stupamo u dodir sa svima,makar možda nevješto,početničkim koracima,zavisi od nas samih koliko ćemo u tome uspjeti.Ako ih gazimo osjećaju bol,možda ne na isti način,to je njihova bol koju moramo poštovati.Cijeli je svemir živ,ko smo mi da rušimo to jedinstvo, taj nepregledni sklad?Moramo korijenito mjenjati sebe i svoje odnose sa prirodom,na svim razinama.Učinimo taj mali korak zajedno,neka to bude naš treptaj leptirovih krila,koji će nas iz nadolazećeg kaosa ponovno vratiti u normalno stanje.Dok me leptir vodi svojim putem,ja ga sa povjerenjem slijedim.Ponekad sanjam,da letim nisko iznad zemlje skupljenih nogu i pritom tumačim drugima,kako je to lako,trba samo u to vjerovati.Snovi su

oduvijek imali svoje skriveno značenje,a buđenje znade biti bolno..