Kako sam rasla,vjera nije mogla odgovoriti na sva moja brojna pitanja,počela je bivati nedostatna...idealizam se lomio u krute okvire zbilje,pitanja su se rojila poput pčela,a odušak sam nalazila pišući pjesme..Život je tada stajao na mom dlanu,trebalo ga je samo čvrsto stisnuti u šaku,ali ja to nisam znala...Zacrtane jasne vizije o budućnosti nije bilo..a snove pritajene u meni nisam imala hrabrosti ispoljiti,bojeći se da će ih sunce spržiti kao vampire na danjem svjetlu.Dolazi mi u misli onaj mali vrabac,kojeg sam promrzlog našla u travi,pet ga dana hranila,a kad sam ga pustila,već drugi dan mislila da ću među mnoštvom vrabaca prepoznati njegov glas kako mi zahvaljuje.Pomalo sam tada sličila na njega.Sva su sretna djetinjstva slična,a svako je nesretno djetinjstvo različito od drugoga,ja sam spadala u prvu grupu.Krenimo dakle naprijed,slike se sada izmjenjuju većom brzinom....

Na trenutak zamamni miris jorgovana poslije kiše uniđe u moje nosnice..zaplavi me plavetnilo dugih ljetnih predvečerja...sjedim u vlažnoj travi..berući tratinčice..i već mi je oko petnaest godina.Neke snove nismo nikada ostvarili,negdje smo ih na putu zagubili i sjetimo ih se,kako godine prolaze sa sve više sjete.Pitamo se zašto se nisu ostvarili?Možda ne svi,ali barem se neki to pitaju,barem su se neki snovi mogli ostvariti,da smo onda znali to što sada znamo.Ali postoji vrijeme snova i vrijeme buđenja i ta se dva vremena ne preklapaju.Vrijeme je čudan pojam,ne možemo ga opipati,i ima svoju prošlost,sadašnjost i budućnost,barem u ovim našim ljudskim okvirima.U svemiru i beskonačnosti mi smo svi tek jedan trenutak,jedan treptaj oka istočnjačkog Bude,ili zrnce zvjezdane prašine.U milenijumima postojanja svemira,naše je vrijeme beznačajno i iznad brzine svjetlosti ono se stapa sa prostorom i iskrivljuje.Možda je to naše vrijeme samo u granicama našeg uma,treba nam za orijentaciju u prostoru,pa smo ga zato izmislili,da svladamo očaj i beznađe i dademo smisao ovom našem malom životu.

Kažu da život piše najbolje romane,a moj je ostao negdje na prašnjavom tavanu,sa kojeg sam u djetinjstvu puštala šarene balone,sa umetnutim porukama,naivno se nadajući da će ih netko pronaći.Uvijek sam se bojala tog mračnog tavana stare kuće,koji zna i danas zalutati u moje snove.Svi mi imamo svoje mračne tavane ili podrume,gdje smo drhtali u strahu.ali im se uvijek vraćali.tražeći po njima skriveno blago.Samo što je to blago bilo nama neka stara crtanka iz prvog razreda ili uljana lampa naše bake koju smo toliko voljeli,a ona nas je napustila kad nam je najviše trebala.Frojd bi to mogao možda bolje objasniti..Upravo dopire do mene muzika iz filma:"Casablanka"kao da sam iz beskonačnosti dozvala melodiju prema trenutku mojega raspoloženja,i to je to čudesno o čemu ću vam pričati...

Misli dolaze u talasima,determinizam se javlja u valovima,sve je u znaku kruga i ponavljanja,prva vjera bila je u znaku ribe...čudno to je i moj horoskopski znak..A kaos dolazi nenadano,a isto tako i nestaje..Vjera iz mog djetinjstva skoro je u potpunosti išćezla,ostao je tek njen tračak u magli..Potražila sam je u staroj bazilici,u svom rodnom gradu,jednog tihog dana u sam sumrak..ušla sam u crkvu i nijemo..puna pitanja dugo gledala u kip Isusa.Dugo sam tako stajala,dok u sebi nisam čula glas koji mi je govorio da se ne bojim jer će On uvijek biti samnom.Smireno sam izašla,a taj me glas prati kroz život.Leptir koji živi samo jedan dan,a njegov život nije tako besmislen kako se nama čini,natjerao me je da i dalje tražim..Poput njega i ja volim cvijeće,privlače me njegove boje i mirisi,tonem u njihovu uspavanu ljepotu,spojena sa beskonačnošću svilenkastom niti,vidljivom samo meni.Jedan leptir,cvijeće i knjige..čudnih li saputnika u pisanju ovih mojih stranica..