Ove su kišne večeri kao stvorene za razmišljanje,o prolaznosti naših života,o našim greškama,o stvarima koje nas muče,i stvarima koje nas čine sretnim..o nekim malim sitnicama koje nam za tren uljepšaju dan,koji je možda loše počeo,ali nas je obradovao neko nama drag,i eto sad smo zaboravili na njegov početak..Te sitnice,i pažnja koju nam pružaju ljudi oko nas..daruju nam koju lijepu riječ..naprave malu gestu..i mi odmah pomislimo kako je život lijep,i kako nemamo razloga biti nesretni,tmurni ili depresivni,jer nam je ovaj život nešto naj ljepše što smo dobili na dar od samoga Boga,od same vječnosti..Bivajući dio nje,male karike na lancu ljudske povijesti,nismo zato ništa manje beznačajni,ništa manji..ako znamo za cjelinu..ako znamo da je cijeli svemir jedno veliko živo biće koje diše zajedno sa nama..i prati svaki naš udisaj ,a svaka naša misao ili čin odražava se i širi dalje u beskraj..dalje do samih zvijezda..jer svi smo mi djeca zvijezda...Od prvotne prašine načinjeni..čak i naše tijelo..sačinjeno od atoma..koji kruže...u vječitom krugu..a naši organi se vječito obnavljaju na minijaturnoj razini..tako da nikad nismo isti..iako naše stanice stare..i dođe vrijeme kad nam tijelo poput vozila otkaže poslušnost..i onda moramo poći..prema vječnoti...prema beskraju..

Obuzeti tom mišlju,da smo svi prolaznici,u ovom životu,i da samo od nas ovisi kako ćemo ga proživjeti,da li u strahu,ili u ljubavi jedni za druge..to je naša slobodna volja..i nitko nam drugi nije kriv,,ako nam život krene nizbrdo..već je to naš nesvjesni ili manje svjesni odabir..Najlakše je glumiti žrtvu,kriviti druge,smatrajući da mi nismo tu sudjelovali.svojim negativnim mislima,svojim postupcima,pogotovo prošlim,i svojom ohološću i nebrigom za ljude oko sebe..A sam život nam često dijeli packe.najprije manjeg obima.,,a ako ne shvatimo pouku iz njih..onda nas jače opomene,sve dok se ne promijenimo i krenemo pravim putem,,prema svom stvoritelju i tvorcu,sve dok ne ojačamo i progledamo. te vidimo naš put ,utrt koracima naših dragih..koji su otišli prerano od nas,i ostavili nam male putokaze.da ne lutamo uzalud u mraku svojih sumnji i predrasuda..Strah od novog i nepoznatog ,naš je najgori neprijatelj..on nas u noćima gluhim..kad očaj i strepnja trese vrata naših duša.primiče glumeći anđela ,šapće nam u uho,da smo mali i nemoćni,i da sudbina igra svoje vještičje kolo oko nas,,kolo koje se vrti stalno u krug,i spušta nas u ponor,kojeg mi ni ne slutimo...Jer naš je tad vid zamagljen,a prošle boli i razočarenja bude se iz sna kao zlodusi koji nam tapšu ramena govoreći;-vidiš to ti se već dešavalo..vidiš da ništa ne možeš,i sve u tom smislu..Tako se kopije množe,kopije naših strahova iz djetinjstva i mi sljedeći njihove obrasce,vrtimo se u krugu..vječitom krugu..iz koga nas može samo nešto veće od nas izvući...