Marko me gleda pažljivo, nastojeći na mom licu iščitati ono što mu nisam rekao. Stojimo za dugačkim šankom, ispred nas duple kave, dva konjaka. Pijuckamo, moj prijatelj i ja, ali povod nije slavlje.

   - Zašto je se ne otarasiš? - pita me Marko. - Boga mu, Robi, imaš četrdeset, a mala od dvadeset i pet, mota te oko prsta! Zar nemaš više ni malo samopoštovanja?

   Marko mi je stari prijatelj, poznajemo se od djetinjstva i u našem se prijateljstvu podrazumijeva otvorenost. Reci ono što misliš i osjećaš, bez uvijanja! Poštujem to.

   - Imam samopoštovanja - odgovorim i otpijem: potrebna mi je oštrina pića, koja pali u grlu. - Dok sam sa tobom. Kad sam sa njom, sve ostalo prestaje postojati. Ne mogu to objasniti. Ne razumijem!

   - Mogu ja! - oštro, ali tiho, kaže Marko, gledajući me prijekorno i odmahujući glavom. - Sve se svodi na jednu riječ: seks! Maše ti svojom mačkicom pod nosom, a ti se izgubiš! Svaki put! Vidiš njene duge i savršene noge i popizdiš! Prestaješ misliti! Moram ti reći, promijenio si se od kad Ivu poznaješ. Nisi više isti, drugačiji si, mekaniji, stalno u nekom grču.

   Šutim. Što reći? Marko je u pravu, znam, promijenio sam se i tko zna po koji put, ponovo dajem sebi obećanje da ću se trgnuti, skupiti snage, odgurnuti Ivu u stranu, i osjećaje koje gajim prema njoj. Nisam više ni siguran, jesu li to osjećaji ili luda opsjednutost. Jer, konačno priznajem sebi, istina je, opsjednut sam Ivom, mota me oko prsta, kako je Marko malo prije rekao. Dovoljno je da mi rukom prijeđe kroz kosu, dugim i njegovanim prstima, da bi u meni probudila želju. Ne, želja je preblaga riječ! Pogled na Ivu, onako visoku, crvene i za ne vjerovati, potpuno prirodne boje kose, duguljastog lica, sa kojeg me gledaju dva zelena i podrugljiva oka i one njene smeđe točkice oko lijepo oblikovanog nosa, pa usne, velike, vlažne, prekrasne, ne bude u meni samo želju, nego glad, pomamu! Nekontroliranu! Moćnu! Dovoljan je njen obećavajući osmjeh, dok joj zelene oči počivaju na meni, pa da osjetim seksualnu glad i želju, bez obzira, što smo, možda, prije samo nekoliko minuta vodili ljubav. Nikad mi je nije dosta! Neprestano  je želim i što  više uživamo jedno u drugom, više  je želim. Utaživanje gladi rađa još veću glad! Nikad tako nešto nisam doživio! Mislio sam, kako takve stvari postoje samo u petparačkim ljubavnim romanima, onim što frustrirane kućanice čitaju u jednom dahu. Ostaje činjenica: Iva je izbrisala sve žene, a bilo ih je, iz mog života! Kao da nikad nisu ni postojale! Iva! Plamena pomama! Vatreni zmaj. Koja mi život preokrenula, napravila kaos od njega, ali mi podarila ili pokrenula u meni osjećaje za koje sam, prije Ive, bio sasvim siguran da ne postoje. Čak i vrijeme računam po Ivi. Dijelim ga u dva dijela: vrijeme prije Ive i vrijeme Ive! Ne smijem ni pomisliti na vrijeme poslije Ive.

   - Odlutao si - tiho kaže Marko, ustaje, gleda na sat. - Moram ići, Robi. A ti, što da ti kažem, odrastao si muškarac. Reći ću ti što bih ja učinio, da sam na tvom mjestu. Prekinuo bi, otjerao je od sebe! Ta te djevojka uništava! Pije ti krv na slamčicu, a ti joj sve opraštaš i pronalaziš izgovore za njene postupke za koje nema izgovora, ne može ih biti, ne smije ih biti! Iskorištava te! Pljuje na tvoju blagost, toleranciju! Igra se sa tobom! Nisi joj ništa drugo nego igračka! Je li ti to jasno?

   - Jasno mi je razumski, ali osjećajno...

   - Odjebi osjećajnost! Pogledaj do čega te dovela ta tvoja osjećajnost! Iva nije ništa drugo nego li kuja! I što prije shvatiš i prihvatiš tu činjenicu, bolje za tebe! Znaš da te vara, jeli? Nisi valjda toliko glup, pa ne znaš?

   Potvrdno klimam, ne mogu se prisiliti izreći riječi priznanja: možda i nije istina, ako je samom sebi ne priznam? Lažem samog sebe i gadim se samom sebi!

   - Vidiš - kaže Marko i stavlja mi ruku na rame: prodorno me gleda pravo u oči. - Znam da sam ovim riječima stavio na kocku naše prijateljstvo! Ali ne bojim se toga, znam da ćeš smoći snage i donijeti pravilnu odluku! Ostaj mi zdravo!

   Gledam ga kako odlazi grabeći dugim i brzim koracima i pitam se, koliko ih zna ovo što je on istresao ispred mene? Vjerojatno svi! Svi znaju da me Iva vuče za nos! Vara i neprestano vara! Svakodnevno! A ja gutam, gutam! Do kad? Kad će biti dovoljno gutanja sranja?

 

   I odjednom odlučim: gotovo je! Idem kući, a kad se Iva ponovo pojavi nakon još jednog svog izleta, na kome se nalazi već tri dana, reći ću joj da je gotovo i da se gubi! Nestane iz mog života! Marko je u pravu: sve je ovo prevršilo mjeru!

   - Da platim - kažem konobarici-prijateljici.

   - Platio je Marko, dok si ti lebdio u oblacima - odvrati ona uz topli osmjeh razumijevanja.

 

   Koračam ulicama obasjanim zubatim suncem: hladno je, ali usprkos tome uživam u šetnji gradom kojeg volim. Prolazim pored kafića u kojem sam upoznao Ivu prije nešto više od osamnaest mjeseci.

   Nisam mogao vjerovati svojoj sreći: lijepa, ma što lijepa, prekrasna žena od dvadeset i pet, zaljubila se u mene, četrdesetogodišnjaka! Tada sam vjerovao u tu bajku, lagao sam samog sebe, kao što to već zaljubljeni čine! Kad si zaljubljen, sve umataš u šarene laži! Njene mane za tebe su simpatične sitnice koje podcrtavaju njenu osobnost. Čudno. Ponekad se pitam: možemo li podnijeti istinu? Neuvijenu? Sumnjam! Ja nisam mogao. Do sada.

   Ivin je karakter vrlo brzo nakon što se smjestila u mom stanu došao do izražaja. Nestala nakon samo tri mjeseca zajedničkog života. U početku sam se uplašio, bio sam uvjeren da joj se nešto dogodilo. Nazvao sam bolnicu, policiju...Bio sam očajan i baš kad sam se počeo miriti sa Ivinim nestankom, napuštanjem, ona se vratila. Došla je nakon punih petnaest dana, nasmijana, raspoložena.

   - Ali moraš mi reći gdje si bila!

   - Što će ti to? - Smjestila mi se mazno u krilo i moja je ljutnja okopnila, isparila, a želja rasla: petnaest dana bez Ive činila mi se prava vječnost.

   - Sad sam ovdje - mrmljala mi ona u uho: dah me njen palio i sve ostalo tjerao u zaborav.

   Svaki je naš, ili bolje reći, moj problem, rješavala uvijek na jedan te isti način: u krevetu. A tu je ona suvereno vladala: činila mi stvari zbog kojih sam gubio razum i zbog kojih je vanjski svijet prestajao postojati. Ivino prekrasno dugo i bijelo tijelo, tijelo koje mi je pružalo neizmjerne užitke postajalo je jedini svijet, jedini svijet za mene, jedini svijet u kojem sam želio i mogao živjeti. Nirvana. Čista nirvana! Plivao sam nošen moćnim i opasnim valovima uživanja, ali nisam mario za opasnost, ni za što nisam mario! Grabio sam tijelo pored svog tijela, stapajući se sa njim u jedno i želio vječno ostati stopljen, sjedinjen, postati zauvijek Jedno.

   Dva je mjeseca sve išlo ko podmazano: polako sam zaboravljao na njen nestanak, postajao sretan. Opustio sam se, prestao se bojati, da će Iva ponovo nestati.

   Jedne smo subote poslijepodne zaželjeli popiti kavu i ustanovili da je nemamo. Iva se brzo obukla i odjurila u obližnju trgovinu. Sjedio sam ispred televizora, gledao neki glupi film i čekao njen povratak i kavu, kad mi najednom sine da je nema već pun sat! Odmah sam shvatio da je ponovo nestala! Gdje? Nisam mogao ni zamisliti!

   Scenarij se ponavljao svakih tri mjeseca, otprilike. Nikad nije izdržala pored mene više od tri mjeseca. Opraštao sam joj sve iz jednostavnog razloga, koji je ujedno bio i najkompliciraniji u mom životu: nisam mogao bez nje! Nisam mogao više zamisliti život bez nje! Dok je bila pored mene, bili su to dani sreće, uživanja, iznad svega uživanja! Do ludila me dovodila misao, da sad uživa u tuđem naručju! Da drugom šapuće one iste riječi, koje je šaputala u strasnim trenucima meni. Na tu mi se pomisao maglilo pred očima, ostajao bih bez daha, a bol, bol je rasla, rasla i nikako da prestane raste! Nisam mogao pojmiti tu njenu, Ivinu, bešćutnost! Zašto je takva? Što ju je učinilo takvom? Ili tko? Ništa o njenom životu nisam znao, osim onog što mi je sama rekla, a to je zanemarivo malo.

   Prije pola godine, učinio sam odlučan korak: unajmio sam privatnog detektiva. Ni sanjao nisam da će mi biti potrebne njegove usluge. Baš kao u nekom petparačkom romanu! Još jednom.

   - Sjednite - rekao mi on, kad sam došao na njegov poziv i pruži mi veliku žutu omotnicu. - Ovdje su vam sve njene "ljubavi".

   Otvorio sam veliku omotnicu i gledao u fotografije, hrpu fotografija, a želudac mi se stezao. Nimfomanka! Nije bila ništa drugo do li nimfomanka. I odjednom mi sve ono, što mi je u vezi Ive bilo tajanstveno, nerazumljivo, postalo kristalno jasno.

   - Gospodine, izvolite! - Položio je čašu ispred mene. - Popijte! Biti će vam bolje!

   Iskapio sam čašu, a da ni nisam shvatio što sam popio. Detektiv mi odmah nalio drugu. Popio sam i nju.

   - Nemojte da vas to previše pogodi! Mlada je dama prava leptirica. Osjeća neodoljivu želju da leti od jednog muškarca ka drugome. Kako vidite, godine joj nisu važne, pa čak ni izgled! Bolesna je, morate to shvatiti. Znam da vam time neće biti lakše...

   Prestao sam slušati. Čemu? Moja je Iva, koja nikad nije bila moja, nimfomanka. Samo sam o tome mislio, ni na što drugo. Iva je nimfomanka! Svaki put kad bi izašla iz kuće, pokupila bi nekog muškarca. Zaljubio sam se u nimfomanku! Moralo je biti tako, jer previše je ovih fotografija, koje to dokazuju. Može li nimfomanka prestati biti nimfomanka? Ne laži samog sebe! Gledam je na fotografiji: nasmijana ljubi jednog ćelavca i pritišće se uz njega. Ne nadaj se! Na drugoj, pruža ruku između mladićevih nogu, dok on nelagodno gleda u prolaznike. Nema nade!  Slijedeća: gura ruku jednog prosijedog gospodina sebi među noge, dok u parku sjede na klupi. Nimfomanka! Ljubi se sa…muškarci se smjenjuju, Iva je ista, a opet drugačija. Nimfomanka, ledeno odjekuje u mojoj smrznutoj duši, dok zgađen, ali i znatiželjan, gledam i ne mogu odvojiti pogled od fotografija prosutih po stolu. Nimfomanka!

 

   Netko me, onako udubljenog u misli, hvata za podlakticu i vraća u stvarnost: Iva je ta, koja me drži za podlakticu i radosno se osmjehuje, kao da je ova posljednja tri dana provela u mom, a ne u tuđem naručju, kao da smo se najnormalnije rastali prije jednog sata.

   - Što si tako zamišljen? - pita me mazno, privijajući se uz mene, zelene joj oči bljeskaju. - Jedva sam čekala da te ugledam. Strašno si mi nedostajao! Idemo brzo, želim te što prije strpati u krevet i maziti, maziti...

   Gledam je i ne mogu ne uživati: prekrasna je onako visoka i obasjana suncem, kosa joj bakrenasta svjetluca, poskakuje, leprša, svakim njenim dugim korakom novi val crvene ljepote se trese: ne mogu odvojiti pogled od tolike ljepote. Duguljasto joj lice ozareno smiješkom, zubi bljeskaju na suncu, krupni, bijeli. Pogled joj vatren, obećavajući, zarumenjela je zbog hladnog zraka, mlada i lijepa, poželjna, poželjna...do bola!

   Riječi joj naviru, priča o tome što će mi sve činiti u krevetu, maznim, pomalo napuklim glasom, koji u meni budi silnu želju i polako, neprimjetno gubim snagu, gubim odlučnost, gubim sebe i odjednom znam, čvrsto znam: izgubiti ću sve u nastojanju da zadržim Ivu! I nije me briga! Samo da nju držim u svom naručju, danas. Za sutra ne marim!

   Obgrlivši joj ramena, duboko i požudno udišem miris njene kose, miris Ive, miris čežnje, miris uživanja, miris obećanja i pružam korak žureći prema uživanju, žureći zajedno sa Ivom, vrlo dobro znajući i ni malo ne mareći što kasnije dolazi...sada je ovdje, pored mene, moja! Sada!

 

 

   Copyright © 2005. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.