Bila jednom jedna tužna djevojka Lea,koja je živjela u svome svijetu mašte. Pričala je stalno sama sebi priče,koje su se rojile u njenoj glavi.Same priče između sebe su se natjecale koja će biti glasnija,koja će prevladati nad drugima.Svaka je nastojala istaknuti samu sebe.Bilo je tu svakakvih priča.No najčešće su bile mračne,tužne,depresivne.Sama Lea ,koja ih je izmišljala ,plakala je dok ih je stvarala.Zato su joj oči bile stalno crvene i natečene.Ljudi su se pitali zašto su joj oči crvene i suzne i zašto je tako tužna i nesretna.

Bilo je i strašnih priča, pravi horori,s mučenjima,progoniteljima. Puni strave i jeze.Dok je u svojoj glavi pričala te priče vidjelo se da je puna straha i jako uplašena.Trzala se na svaki šušanj.U ljudima je vidjela neprijatelje koji joj prijete i žele joj nanijeti zlo.Zato je bježala od njih i skrivala se.U pričama je najčešće bila noć ili sumrak.U njima, tumarala je nekim, čudnim,mračnim putovima po šumi gdje su vrebale divlje životinje ,spremne da ju napadnu .Ponekad bi zasjala mjesečina u tim njenim pričama i to je bilo jedino svijetlo koje  je osvjetljavalo šumu.Mjesečina,mrak,šuma,to je bila glavna kulisa za njene priče. Glavni likovi u njenim pričama bili su ili jaki i dominantni,skloni nametati svoju volji, ili slabi i žrtve.Ti slabi  skrivali su se po šumi  i spašavali svoje živote pred progoniteljima .Oni su bježali pred njima ,a nikog nije bilo da im pomogne i spasi ih.Jednog od nasilnih i svojevoljnih likova ,nazvat ćemo, gospođa Kritičarka.Pod njenim budnim okom pronalažena je svaka i najmanja  greška,i ako nije bilo sve savršeno, slijedila je kazna.Kažnjavala je za sve što nije bilo kako je ona zamislila,kada nije bilo po njenoj volji,njenim pravilima i zahtjevima. Samo bi čekala,najčešće strpljivo da drugi,onaj slabi lik, nazovimo je Uvijek Kriva, pogriješi , a onda bi je gromoglasno napala-Evo vidiš ,ne znaš ništa .Kako to ne znaš?Srami se!Vidjet ćeš ti svog Boga.-njezin posprdan,hladan i prezriv glas odjekivao bi po cijeloj šumi,a jeka bi ga prenosila s brda na brdo.

I nikad Kriva nije napravila ništa kako treba,nikad u toj  priči nije bila dobra,i uvijek je trebala biti netko drugi.Osjećala se progonjenom,napadnutom.Osjećala je jaku  krivnju i imala je osjećaj manje vrijednosti.

Drugi lik,nazovimo ga Narcis, sve je   ignorirao,a naročito nju, Nevidljivu.On ju ustvari nije vidio,nije čuo je, jer je  stalno bio zaokupiran samim sobom.Budući da je bio zaljubljen  u samoga sebe,za njega nitko osim njega nije postojao. Nastojanja Nevidljive su  u početku bila da mu skrene pozornost na sebe.Njeni istupi išli su iz želje i potrebe da je prizna,prizna njenu osobnost,posebnost,da bude ono što je ona sama,do čiste potrebe, na kraju , da joj prizna njeno postojanje,a samim time i život.Ne uspjevši dobiti ni jedan njegov pogled,osjećala se kao mrtva,kao da je već umrla.Ali ispod te njene nevidljivosti i mrtvila gorio je bijes i ljutnja na Narcisa i njegovo ignoriranje,njegovu potpunu nezainteresiranost za nju.Optuživala ga je da je namjerno odbacuje, jer nije shvaćala da je  Narcis takav kakav je i da ne zna i ne može biti drugačiji.

U tim pričama,Kriva je sve više bježala od svoje progoniteljice Kritičarke,skrivala se da je ne nađe  i saspe joj sve svoje nezadovoljstvo  njome u lice i kazni je za bilo kakav samostalni pokušaj mišljenja ili osjećanja ,ili rada na svoj način,slobodan i spontan. Ona je živjela u  stalnom strahu od susreta s Kritičarkom,strahu da će je napasti čim je vidi.

 Dotle je Nevidljiva naučila živjeti sama i nevidljiva.Najviše se užasavala pogleda u hladne i prazne Narcisove oči.

 

Kad bi se u priči pojavljivao Narcis  i imao glavnu ulogu,odmah se pojavila  i Nevidljiva koja  bi se osjećala nevidljivo i ljutito,a kad se pojavljivala  Kritičarka u glavnoj ulozi,evo ti i Krive s osjećajem krivnje i manje vrijednosti. Svi ti likovi jedni bez drugog nisu mogli , vezani jedan uz drugog  neraskidivim nitima,sastavni su dijelovi priče,bez kojih priča ne bi bila priča.

 

 Za  obje, i Krivu i Nevidljivu,osnovna zabrana bila je zabrana na pokazivanje i iskazivanje same sebe.Narcis Nevidljivu  nije niti vidio,tako da se nije ni imalo smisla pokazati ali Kritičarka je Krivu dobro vidjela i tako je uvijek iskritizirala od glave do pete,jer za nju baš ništa nije valjalo i sve je bilo pogrešno.Zato su se obje povlačile  i izolirale, skrivale i bježale.

 

Lea je vrtjela i vrtjela svoje priče u glavi.Postajale su vremenom sve mračnije i mračnije,a likovi u njenim pričama sve negativniji.Gledala je druge ljude oko sebe.Činilo joj se  da u njihovim glavama nema takvih priča.Oni su bili sretni,veseli,smiješili su se, osjećali su se dobro.Pitala se kako oni to uspijevaju?Koja je njihova tajna? Počela se pitati nisu li njene priče uzrok, što se tako nesretno ,osjeća u životu.Kako bi bilo,mislila je, da te priče umjesto da ih samo vrti po svojoj glavi, počne pisati?Da vidi jesu li njene priče slične pričama drugih ljudi.

 

O, to je bila velika odluka ali i veliki problem.Kritičarka ju je jako kritizirala i napadala,čak prijetila životom da odustane od svog nauma.Samo je još povećavala svoje tirade.Postajala je sve oštrija i stroža.Narcis se nije uopće obazirao,nije imao nikakvog zanimanja za Leinu odluku,jer do njega nije dopiralo ništa što se u njoj događalo.

Usprkos zabranama, kritikama i ignoriranju, napisala je svoju prvu priču.Ljudima je bila čudna,ali svidjela im se.

Bila im je zanimljiva,napeta kao krimić.Čitajući priče drugih i uspoređujući ih sa svojom ,vidjela je da nešto ne štima.One su bile svijetle,vedre vesele,šaljive,a njena mračna i turobna.Ipak je nastavila pisati ih.Te mračne priče,pune tajni , napokon su ugledale svijetlo dana,materijalizirale su se u izgovorenoj i napisanoj riječi.Sad ih je imala pred očima.Mogla ih je sistematizirati.Sad je znala, ovo su priče s Kritičarkom,ove s Narcisom i više nije bilo zbrke i zbunjenosti koje su nastajale čestom izmjenom likova.Jasnije je vidjela koje osjećaje koji lik izaziva  u njoj.Napokon se zbrka u glavi počela slagati u neki red.Kako je samo odahnula što je znala razlikovati osjećaje  i  što razlikuje koji lik koje osjećaje izaziva u njoj.Strah je i dalje vladao njome,ali je shvaćala je da su drugi drukčiji od nje,ali i da sigurno postoji način da se i ona promjeni.

 

Najvažniji trenutak početka Leine preobrazbe je bio kada je shvatila da priče ne moraju biti mračne i negativne,nego mogu biti pozitivne i svijetle.Počela je pisati da je sunčan dan,da je proljeće.Počela se malo bolje osjećati,ali to  nije bilo dovoljno.Lik Kritičarke i Narcisa nikako se nije uklapao u tu novu priču.Kritičarka bi i dalje rogoborila,kritizirala i kažnjavala,a Narcisa i nadalje nije bilo briga,samo da ima  kakvo jezero da se ogleda u njemu i tada je bio zadovoljan.Mislila je,mislila pa je smislila.Kako bi bilo da Kritičarku,taj strogi i bahati  lik  pretvori u tolerantni,blagi i ohrabrujući lik.Kako bi bilo da je jednostavno promjeni.Pa ona to može,ima ona tu moć.Njena moć zamišljanja je bezgranična.Da, bila je to dobra ideja.No, na sam pokušaj prekrajanja počela bi osjećati strahovit osjećaj krivnje,silan strah.Počela je sumnjati,pitati se smije li ona to,može li ona to?Hoće li je jako kazniti zato što ju mijenja i što time pokazuje da nije zadovoljna s njome.Bio je to velik posao Trebalo je puno hrabrosti,odlučnosti i volje da ju napokon počne mijenjati.No vjetar u leđa, davala joj je spoznaja, da kako malo po malo mijenja Kritičarku i kako ona postaje sve bolja i ona se sama  sve bolje i bolje osjeća, samopouzdanije,odlučnije,slobodnije,a osjećaj krivnje ako bi se i pojavio više nije bio tako razarajući kao prije.

 

S Narcisom išlo je teže.Njega se nije dalo promijeniti.Postajao je sve više i više zaljubljen u sebe,sve više nezainteresiran za sve oko sebe,s jednim i jedinim interesom samo za sebe.Pitanje je bilo što napraviti s njim,kako napraviti da odraste i sazri.Silan egoizam,sebičnost i tu okrenutost samome sebi bilo je nemoguće promijeniti u kratko vrijeme.Moglo ga se jedino prihvatiti takvog kakav je.Ima on i dobrih strana,zna biti zanimljiv,zabavan,šaljiv.Jedino tako treba gledati na njega i ne imati nikakva,baš nikakva očekivanja od njega.S nekim tko je samodovoljan sam sebi,samodopadan i  nije netko s kome se može živjeti,računati na njega i započeti neku ozbiljnu priču.Shvatila je da je važno samo prepoznati ga,znati s kim ima posla,i da ako je s njim zabavno,onda je zabavno i to je to,ništa drugo od njega ne tražiti,a pogotovo je iluzorno očekivati da ju voli,cijeni,uvažava,vidi i razumije.Treba ga pustiti živjeti,uživati u njegovim igrokazima i glumatanju poput razmaženog djeteta,ali ni u čemu ne računati na njega.

 

Kako se Kritičarka mijenjala i postala tolerantnija,popustljivija i brižnija,Kriva je postajala sve manje kriva i pogrešna.Počela se osjećati samopouzdano,važno,vrijedno,kako  više nije osjećala strah,postala je spontanija,kreativnija.Počela je uživati u životu,u svijetlu i suncu koje je sijalo oko nje jer i mrak je nestao i sinulo je silno svjetlo.Radost,veselje,užitak stvaranja i življenja  okupiralo ju je,postala je sretna i zadovoljna.

 

Nevidljiva je shvatila da nema smisla tražiti od Narcisa da je priznaje i voli.Priznavati i voljeti može jedino sama sebe.Ohrabrivati se,voljeti,biti brižna,zainteresirana,suosjećajna,ustrajna u davanju ljubavi sama sebi.Samopouzdanje i samopoštovanje,naučila je, stječe se radom na sebi , voljenjem sebe same.

 

Kad je Nevidljiva shvatila da je nemoguće bilo što očekivati od Narcisa prestala se ljutiti na njega.Postalo joj je jasno da je ona ta koja treba vidjeti i čuti,izliječiti samu sebe.Dati sebi ljubav koju je tražila na krivom mjestu i od pogrešne osobe.Postala je lijepo,živahno,poletno,govorljivo stvorenje koje je svojim isijavanjem plijenilo pažnju ljudi oko nje.

 

Šuma u kojoj su živjeli prestala je biti mračna i tjeskobna.To je odjednom postao vrt pun šarenila cvijeća,voćaka u cvatu,ptičica koje cvrkuću,i kučice koja se jedva vidjela od bršljana i ruža penjačica.

 

A priče, više to nisu bili krimići i horori nego dječje priče,ljubavne priče,pjesme koje su slavile život .Lea je i dalje pisala priče,no te priče ljude nisu više zastrašivale i činile ih turobnima,nego su bile pune optimizma i vjere u život.Njene knjige ponosno su se šepirile u knjižnici.Bile su još jedna opeka u izgradnji ljepšeg,boljeg svijeta,putokaz i pomoć onima, koji su kao ona, nekoć davno, zaglibili u mrak i očaj.Ona tad nije imala ničiju pomoć,sama se morala izvući iz tog gliba,ali sad su tu njene knjige kao dokaz da se može skrenuti s mračne strane neživota na svjetlu stranu života ,da se to može promijeniti i da je sve moguće ako se to jako,jako želi.