Da..Ovo je jedna od starih priča, ispričanih davno, davno, nigdje zapisana, jer, u vrijeme kad se pričala, ljudi nisu znali za pisana slova i riječi.. Sve se prenosilo pričanjem, uz neka stara domaća ognjišta, gdje su djeca nestrpljivo čekala svoje bajke na krilu bakinom ili djedovom..

Možda ovo i nije bajka?

Ne znam..Znam samo da je priča stara, koliko i postojanje na ovoj Zemlji, i da je došlo vrijeme da je zapišem..

No opet, vrijeme će papir i slova pretvoriti u pepeo, ali zato, priča će ostati u nekim dušama, i kao sjećanje, opet se vraćati na domaća ognjišta...

 

Bilo je davno, davno vrijeme, kad su ljudi na zemlji tek počeli dobivati dušu, kada su njihove duše još bile u povojima, i nisu znali za nadolazeće zlo i tamu, koja se spremala da ih zauvijek odvoji od svjetla..

Ljudi su bili sretni, poput malene djece. Bezbrižni pod budnim okom Kreatora, koji ih je stvorio da budu slobodni.

Ali, uz sve to, bilo je nekoliko  starih duša, čuvara, koji su se odrekli gornjeg svijeta, gdje su uživali u Božjem Srcu, i odlučili se spustiti na zemlju, i čuvati svjetlo, koliko god bilo to teško..

Ali, morali su se odreći svega, osim svoga cilja, kojem su bili posvećeni. Nisu se smjeli otvarati niti jednom čovjeku, jer, tko bi saznao njihovu tajnu, to bi bila smrtna presuda čuvaru.. Ljudi su još bili zaigrani..Nisu znali čuvati tajne.

A ratnici-svjetlonoše, morali su paziti da se tama nikako ne privuče njihovom krugu..

Nisu smjeli osjećati toplinu ljudske ljubavi, strasti, mržnje, ljubomore, sve to su davno prošli, da bi se posvetili svom cilju..

Nisu bili anđeli, mada su ih neki ljudi tako nazivali, jer su im bili nedostupni..

Kako je vrijeme prolazilo, sve više čuvara je nestajalo, bilo zavedeno obećanjima o ljepoti izvan svog kruga, obećanjima o tome, kako je ljepše biti čovjek, i osjetiti sve ljudske osobine, nego usamljeni ratnik, bez ikoga  u krugu, osim njega samoga..

Tama se tako prikradala sve više..

Ljudi su postali sve sličniji toj  tami, a sve manje su bili bezbrižni, radosni i čisti..

Postali su zavidni, nestalni, uživali su u nanošenju boli drugima, jednom rječju, na zemlji je gotovo nestalo samilosti i nježnosti.

Ostao je samo još jedan jedini, stari čuvar, koji je bio umoran, jako umoran od svega što je vidio, i silnih napada na njegov krug, jer, njegovo svjetlo je jedino još slabašnim žiškom sijalo u njegovoj ruci..

Nosio je na sebi težak oklop, nije ga skidao..Kaciga mu je bila teška na glavi, a štit je bio izbrazdan od mnogobrojnih oštrica strijela, koje su mu bile upućivane..

Moralo je tako biti..

On je svojim dubokim pogledom mogao vidjeti sve.. I prošlost i budućnost..

Znao je da će doći jedna duša, malena djevojčica, kojoj će moći predati svoje svjetlo, a onda se vratiti u svoju domovinu..

Tu djevojčicu nitko ne prepoznaje kao čuvaricu, koja će svijet opet obnoviti..

Samo stari čuvar je znao da postoji, i da će doći..

I tako.. Vrijeme je prolazilo..

Čuvar je obnavljao svoj krug u pijesku..

I začuo sitne korake, koji su mu se približavali..Da..Njegov sluh je čuo čak i odjek koraka u pijesku..

Prišla mu je, sva tanana i nježna..

Ali nije bila djevojčica.

I nije znala da će ona biti ta, koja će jedina ući u čuvarev krug.

Zapravo, ona nije znala zašto je uopće i došla ovdje.. Nešto ju je neopisivo vuklo, i tome se nije mogla oduprijeti..

"Zdravo, djevo, svjetlom obasjana"..prozborio je stari čuvar..

"Zdravo i tebi, ratniče"..odgovori mu djeva"..

Započeli su razgovor, ali još uvijek, odvojeni krugom..

Stari ratnik je bio siguran da je to njegova djevojčica-ratnica, no, toliko zamki iz tame je vrebalo svetost njegovoga ognja, da je začas posumnjao.. Želio je biti siguran..

Reče mu ona, da se divi njegovoj snazi i upornosti, ali da je vrijeme da se malo odmori, i skine oklop sa sebe..

Ni sam nije znao zašto, ali ratnik joj je vjerovao.. Znao je, ako skine oklop, da će svoju smrtnost i ranjivost otvoriti i samim time, biti izložen pogibelji.

Ali on je bio umoran..Vjerovao je u tu djevojčicu-djevu, i skinuo sa sebe sve..

Kad ga je pogledala, samo je zadivljeno rekla: "Znaš..ja te obožavam.."

Ratnik dugo, dugo nije čuo da mu je to itko rekao.. Zapravo, ni sam nije znao, koliko eona je prošlo, dok ovo nije dočekao..

"Da li je to kušnja?"-pitao se..

Srce mu je zatreptalo i tada je osjetio ono, što je zapravo bilo tako divno i lijepo, a događalo se izvan njegovog kruga.. osjetio je običnu, toplu, ali tako veličanstvenu ljudsku ljubav..

Shvatio je da je to uz svjetlo, ono što će na zemlji pobijediti tamu..

Ali on je bio samo svjetlonoša..

Nije se smio zaljubiti..

Pustio je djevu u svoj krug.. Pričao joj priče o postanku, ali se na momente duboko, duboko rastužio..

Rekao je djevi svu istinu: da je ona ta, koja treba ostati u krugu, a on mora otići..

A nije mu se odlazilo..

Želio je djevu sačuvati od tame, jer je znao da će je na momente prekriti..

Ali isto tako je znao da će ljubav u njoj sve pobijediti..

Tada ju je nazvao Sunčica, jer je znao da će ona sve njegove čarolije naučiti, i da će izboriti pobjedu u borbi sa tamom..

Želio ju je zagrliti, posljednji puta, prije odlaska, no ona se zaigrano nasmijala, i otrčala izvan kruga..

Nije imao više ništa na sebi, krug je bio otvoren,,Bio je izložen na milost i nemilost silama tame..

No, nije se plašio..

Sve je to vidio..

Zamolio je svoga Stvoritelja, da ga pretvori u cvijet, koji će ga uvijek podsjećati na djevojčicu Sunčicu..

I gle: stari ratnik bje pretvoren u žuti maslačak.. sa cvjetnom glavicom, kao maleno sunce, koje se preko noći oblačilo u najnježniji veo, kojeg su malena dječja usta obožavala dotaknuti svojim malim lahorom..

I tako.. Kada se sve počne zlatiti od žutog maslačka, sjetim se ove priče..

Djevojčica Sunčica je postala čuvarica.. Svjetlo i ljubav još uvijek vladaju ovim svijetom..

Da li će se jednom sresti sa svojim čuvarom?

Vrijeme kakvo poznajemo, u sferi Božjeg Srca ne postoji, i vjerujem da su tamo odavno već zajedno...