Thanator je ležao bez svijesti unutar magičnog kruga.

Predivna crna kosa, poput gavranovog krila,rasula mu se po ramenima..Široka pleća nisu odavala znakove života..Ovakav, pretvoren u ljudsko biće, bio je pravo oličenje Kralja divljine...Ponosan i gord, kao stvoren za Kraljičino srce...

Prvo su ga opazile znatiželjne nimfe, i dodirnule njegovo čvrsto tijelo, uzdahnuvši od čežnje...Rastjerao ih je ljubomorni Pan, priznavši u sebi, da ljepše biće (osim njega) za igru sa vilama nije vidio...No,otišao  je Zanthoru, javiti mu za to novo biće..

Zanthor je u dubini bića osjetio neobjašnjiv nemir, kao da mu je život konačno došao do kraja, kao da će se nešto čudnovato i tužno dogoditi...

No, obavijestio je Kraljicu, bez obzira na svoje osjećaje, o tom mladiću, koji se iznenada pojavio unutar kruga..

Kad je kraljica prišla Thanatoru, duboko je uzdahnula...

Tiho je prošaptala: "To je to..Ti si biće moga života..."-I poljubila nježno Thanatorove usne...Tim poljupcem, Thanatoru je zauvijek obrisala kletvu...Kad je otvorio oči,i Pogledao Kraljicu, više nije znao za sebe...Ponovo se onesvijestio..

"Hajde,što tu stojiš kao drvo..stavi ga na leđa, i nosi ga u moje odaje!_" Kraljica se grubo obratila Zanthoru,i vratila se u hram...

Zanthor je osjetio takvu snažnu bol u srcu, kakvu mu ni najvatrenija strijela nije mogla učiniti...

Shvatio je da je Thanator taj Kralj kojeg je Kraljica čekala,ali, kako joj objsaniti da je on bio Kralj prokletih...A oni su neprijatelji...Kraljica je sama napisala zakon da prokleti u šumi zaslužuju samo smrt..

U dubini duše, Zanthor je znao da će Kraljica biti sretna, ali zašto se osjeća tako tužan? Kao da se izgubila ona neraskidiva nit između njega i njegove Kraljice..Ili mu se to samo čini?

Dani su prolazili, i Kraljica je sve manje tražila Zanthora...Nije izlazila iz odaja, gdje je beskrajno pružala nježnost svome budućem Kralju...Koji je shvaćao da se nikad neće i ne želi vratiti u zemlju prokletih...

Za to vrijeme, prokleti su bili sve nemirniji...I shvatili da im se njihov kralj neće vratiti.

Za to vrijeme, Zanthor je tugovao sve više..Bilo mu je dovoljno da osjeti Kraljičinu prisutnost,i brigu, no, nije više pričala sa njim, čak ni o stanju u vilinskoj šumi..

Zanthor je gubio kroz tugu i svoju snagu...Pitao se, da li uopće više može čuvati ovaj divan svijet u kojem živi..

Prokleti su za to vrijeme punili tobolce strijelama i pripremili posebno čarobno koplje kojim će probosti Kraljičino srce.

Za to vrijeme,vile su saznale za Thanatorovu tajnu  i dojavile je Zantharu...Zanthar je to znao, ali je znao i da je čarolijom Thanator postao Kraljičina Ljubav..Ali kako sad objasniti podanicima da jedan od prokletih, makar to više nije, boravi u Kraljičinoj ložnici?

U Zanthoru se probudila uloga čuvara...Nitko ne smije nauditi Njegovoj kraljici, čak ni njeni vlastiti podanici...

odjurio je do njenih odaja i zatekao Kraljicu i Thanatora u strasnom zagrljaju..

Okrenula se i pogledala ga ledenim pogledom.

"Zašto me prekidaš? Tko ti je dozvolio da uđeš bez pitanja?"

Zanthor je ušutio na trenutak..

"Oprosti, trebam ti nešto važno reći..još to, i odoh u dubinu šume..."-rekao je

Zanthor je pažljivo priopćio Kraljici istinu o Thanatoru..

No ona je samo kratko i grubo rekla:

"On je sad moja briga, to se tebe ionako ne tiče..prestani se vrzmati oko nas.Idi u svoju šumu,i sakrij se, jer osjećam da više nisi to što jesi..Gubiš snagu..Kakve su to smiješne emocije u tebi? Ne pristaju ti...Da se ti to nisi zaljubio? Pogledaj se! Nisi ni čovjek ni životinja,shvati- TI NE SMIJEŠ OSJEĆATI...TI MORAŠ SLUŽITI!!!"

Kraljica se nasmijala i ostavila zanthara.

Zanthar dalje nije pričao.Njegova ljubav je i dalje ostala ista.Samo je prestao osjećati...Nije bio ni tužan ni radostan.

Bio je spušten na razinu na kojoj nikad nije bio i samo je želio da ga Kraljica vrati na svoje mjesto.

Kraljica je dugo gledala svoga Thanatora i shvatila da bez njega ne može živjeti...

Za to vrijeme, Zanthor je šetao daleko, došavši do ruba šume..Odjednom je vidio tisuće užarenih očiju i bića koja su imala napete lukove plamenim strijelama.

Potrčao je natrag, zaboravivši na svoju tugu..Njegova Kraljica, vilinski svijet...

Uletio je u odaje,gdje su Kraljica i budući Kralj još bili zagrljeni..Znao je da je ona sigurna u njegovim rukama..I to mu je bilo dovoljno...Osjetio je da je vrijeme njegovog odlaska blizu...

Obavijestio je Kraljicu da je napad na šumu počeo..već se čula cika vilinskih bića i cvilež malih patuljaka..Kraljica je znala da mora obaviti najveći obred do tada, koji je zahtijevao njenu punu snagu..Trebala je šumu prekriti kristalnom sferom, koja će je zauvijek zaštititi od svih napada..A za taj ritual je trebala tirkizni cvijet, koji je rastao daleko daleko, na kraju šume gdje nitko nikad nije bio...

"Zanthare, odvedi me na naše mjesto, do tirkiznog cvijeta"..nježno ga je zamolila...

Bez riječi ju je stavio na leđa i potrčao, štiteći je grudima od plaqmenih strijela.. Tada je učinila  nešto,od čega je zadrhtao od punine radosti u sebi..

Prignula je usne njegovom uhu i šapnula mu: "Volim te..Ti to znaš...I vjerujem u tebe..."

Tada je Zanthor bez riječi pretrčao, ni sam ne znajući koliko brzo, došavši  do predjela svjetla..Spustio je nježno svoju Kraljicu, a ona je ubrala cvijet...

Kad su došli do hrama, šuma je već gorjela..Taman kad je bila blizu vrata, Zanthor je krajičkom oka vidio vrh koplja kako leti prema Kraljici..Preprečio je put i koplje se zarilo u njegova leđa..Kraljica ništa nije vidjela..već je u hramu počela obred...

Zanthor je za to vrijeme gubio snagu..Znao je da ga ni jedna vilinska čarolija ne može izliječiti...Dodirnuo je ranu, i vidio na ruci krv-ali krv predivne, purpurno ljubičaste boje...nasmijao se..Takvu krv samo čuvari imaju...Sklopio je oči, dok je kroz maglu zadnji puta pogledao kupolu koja je prekrila šumu...

Za to vrijeme Zanthorova krv pretvorila se u mali potočić, dospjela do vrata hrama, a onda krenula put šume...

Kad je Kraljica izašla, u zraku je osjetila najljepši miris koji je ispunio cijelu šumu..Pored mrtvog čuvara, pa sve do vrata hrama, nastavljajući do šume, procvalo je prelijepo maleno, ljubičasto cvijeće, prošarano žutim bojama, kao djelićima otkinutog sunca..

Kažu da je Kraljica to cvijeće nazvala Iris, i dan danas mu je ostalo to ime.

Nekako s proljeća, kad zađete u dubinu šume, zastanite ako naiđete na bokore tog predivnog cvijeća..Još uvijek šapće tajnu, i priča ovu neizbrisivu priču iz vilinskoga svijeta...