LEPEZA OD SEDAM BUDUĆNOSTI

 

        Svakoga časa držiš u ruci sedam svojih mogućih budućnosti.

Svih sedam pripada tvojoj lepezi jednako. Sve do trenutka kad će tvoja želja, sklonost, volja, posegnuti za jednom od sedam, i nju imenovati svojom zakonitom budućnošću.

Do toga trenutka, tko zna kakve su se sve mogućnosti razvitka ili nazatka nudile – možda prosjačko-skitnički štap, možda novac i slava, možda tišina samostana, možda vodoravan život, možda ozdravljujuća bolest. Te druge ponudne budućnosti nećemo upoznati. Zakoraknuli smo u svoju izabranu budućnost.

No budućnost nije prostor izabran jednom i zauvijek; nije zakucano zbivanje. Jer već sljedećega časa, opet držimo u ruci lepezu od sedam. Istih sedam? Sada već blago promijenjenih zbog neke naše iznenadne misli, poriva, novoga raspoloženja, ili nekoga našeg možebitnoga (ne)djela. Ili samoga maločašnjega izbora. Lepeza od maločas nije posve ista kao lepeza, koju upravo držimo u ruci.

Usto, prtimo zgomilane obveznice starih izbora, u međuvremenu zaboravljenih; izbora, vjerojatno, iz mnogih prethodnih života. Džepovi su nam nabrekli od tolikih naručenica, zbog kojih će nam kad-tad stići zaiskana roba, i račun.

Idemo dalje, trenutak po trenutak, i putem raščinjavamo komad po komad stare prtljage, gomilajući novu. I biramo ponovno, krećemo iznova; ponovno biramo, iznova krećemo; sačinjavamo, raščinjavamo, i tako u nedohod.

Činili to svjesno ili nehotno, zaigrano ili ozbiljno, čin izbora uvijek nam troši snagu. Razlučivanje među vlastitim htijenjima i zamislima, stupnjevanje ponuda, vaganje je li bolje teže, ili je bolje lakše, dogovaranje s vrludavim umom, prosudbe i rasudbe, sve je to poprilično zamorno, čak i kad je nesvjesno, i dovodi do stanovite sumornosti, slijeganja ramenima, i otklona snage. Na kraju nam se može učiniti da je posve svejedno što biramo. 

Tomu cjelokupnom stanju neumornoga biranja ima davnašnji lijek, poznat širom svijeta, a čujan u izreci “neka bude volja Božja”. Ali to se obično izriče kad je čovjek stiješnjen između nekoliko svojih nemoći. Kad više ne može ono što bi najviše htio, ni ono što bi malo manje htio, pa čak ni ono što preostaje nakon toga dvoga.

Kako bi onda glasio pristanak na tu Volju, a po slobodnoj odluci? Otprilike ovako:

“Ti znaš bolje, stoga hajde Ti biraj, da ja ne bih zabrljala”.

Može se dodati i ovo:

“Ti također odredi koliko ćeš mi dati snage da izabrano podnesem”. 

 

 

Pojmovnik, redom:

 

Neumorno činjenje ili raščinjavanje vlastite sadašnjosti-i-budućnosti = isto ono što pola svijeta naziva karmom, pri čemu se često misli na neku silu izvan čovjeka.

 

 

Preporuka za koju malotko haje:

 

        Nemoj čekati da ti vozilo upadne u glib – prepusti upravljač mudrijemu, dok si još na ravnoj cesti.

 

 

 

Vesna Krmpotić, DUBOKO NEDISANJE

                          VJEŽBE ODVIKE OD NAVIKE  (još neobjavljeno)